Anamarija je svoje dvadesete provela radeći u moto industriji po Europi. Osim auta i motora obožava konje koji su obilježili veliki dio njenog života i kojima se uvijek rado vraća. Nakon godina provedenih u desetoj brzini, odlučila je stati i pogledati što ona stvarno želi.
Anamarijina priča je stvarno jedna od najposebnijih koje sam dosad, pričajući s ljudima, čula. Kao tinejdžerka oduvijek se izdvajala i osjećala da se ne može uklopiti i vrlo rano je donijela odluku da svoj odrasli život želi graditi izvan Hrvatske. Kako nam je ispričala ne postoji neki posebni razlog za to, ali mala sredina u kojoj je odrasla i drugačiji pogledi na život bili su dovoljni da tako rano odluči da bi htjela probati negdje drugdje.
Njena prva ljubav su motori i iako nije imala potporu oko bavljenja tim sportom, dane je često provodila vozeći se. Ta ljubav prelila se i na aute i odlučila je probati ući u taj svijet. Svoju prvu molbu i odmah posao dobila je u firmi KISKA i to je bio početak njenog puta – u Austriji. U deset godina bavljenja ovim poslom selila se tri puta i prošla svašta prije nego je odlučila da više ne želi.
S Anamarijom sam se prvi put srela na ovom razgovoru i moram priznati da sam odmah dobila dojam da je njena priča, kao i život drugačiji od onih na koje sam dosad navikla.
Kako si nam sama rekla, zaljubljena si u automoto industriju. Kako je do toga došlo i odakle tolika posvećenost tome?
Ne mogu točno odrediti trenutak kad sam shvatila da se time želim baviti. Kroz djetinjstvo sam bila okružena motorima i razvila sam zanimanje prema njima. Zapravo, otkad pamtim, samo sam htjela voziti. Najčešće sam se morala skrivati jer me podržavala samo baka, a kako mi nikad nije bila opcija ući profesionalno u taj sport, htjela sam doživjeti industriju iznutra. I tako sam odlučila da se želim zaposliti u nekoj firmi, koja će mi pružiti to iskustvo. Spontano sam poslala svoju prvu molbu, dobila posao i preselila se u Austriju. To je bio početak ludih deset godina, življenja industrije i seljenje zbog poslova.
Zašto nisi probala prvo kod nas, bez selidbe?
Otkad sam bila tinejdžerica znala sam da neću živjeti u Hrvatskoj. Jednostavno mi mentalitet malog mjesta nije odgovarao i često sam se osjećala kao da ne pripadam ovdje. Nije to ništa određeno, ali nisam se uklapala. Prije početka ozbiljnog rada, otišla sam u Kanadu raditi s konjima na neko vrijeme i otad sam se navikla da je moj dom negdje drugdje.
Volim doći doma, naravno, ali i dalje se ne bih vraćala za stalno. To ne znači da su ostale zemlje u kojima sam živjela idealne, baš suprotno, ali svaka mi je dala nešto značajno što sam ponijela sa sobom dalje. Voljela sam i još uvijek volim taj osjećaj da negdje počinješ ispočetka, a svaki novi grad u kojem živiš ti da nešto novo, postane dio tebe i oblikuje tvoju percepciju.
Kada kažeš življenja industrije – na što misliš?
Mislim na to da mi je posao doslovno bio život. Obožavala sam ono što radim i bila sam spremna podrediti svoj privatni život karijeri. Nakon prvog posla sam se preselila u Francusku, a nakon toga u Nizozemsku. Dok je trajalo, iako je bilo naporno – ja sam uživala. Nisam previše propitkivala svoje odluke, samo htjela dati najbolje što imam, a to nije bilo uvijek najzdravije za mene. Ima nešto uzbudljivo u tome, ali nosi to sa sobom i svoju težinu. Primjerice, svaka selidba je značila velike promjene na svim životnim poljima i to zna biti dosta stresno. Moraš preseliti cijeli svoj život, upoznati nove ljude, novi stan – a to uzima dosta energije i nije uvijek lako.
Nakon deset godina provedenih u korporacijama odlučila si otići, bez nekog konkretnog plana za dalje. Što je dovelo do toga?
Sad kad razmišljam, vjerujem da sam počela gledati stvari pravim očima. Moje zadnje zaposlenje u industriji bilo je u Yamahi – u Nizozemskoj. To je brend kojeg obožavam i uvijek sam htjela raditi za njega. Ali, korporacija nosi svoje. Puno je tu popratnih faktora koji nemaju nužno veze s poslom. Kao da sam dotad bila naivna i davala sve od sebe, ne razmišljajući koje to posljedice ima za mene. Ne mogu reći da mogu istaknuti jedan trenutak koji me gurnuo preko ruba, više je bila stvar u puno nakupljenih stvari koje su zapravo trajale godinama. Shvatila sam da mi to ne koristi, da nisam sretna i da je vrijeme da upoznam tko sam ja ako ne radim 12 sati dnevno i nemam ime iza sebe. Bio je to težak period, ali nužan da shvatim što stvarno želim.
Kako je tekao tvoj put nakon toga. Jesi li se lako isključila iz tog svijeta?
Tek kad sam dala otkaz shvatila sam koliko sam izgubljena. Kao da sam izgubila identitet. Nisam znala što volim, što me veseli i čime se stvarno želim baviti. Proces prilagodbe za mene je trajao dugo – oko godinu dana. U tom vremenu radila sam sve što sam znala da upoznam ponovo sebe.
Bilo je uspona i padova. Putovala sam, radila na svom duhu i tijelu i pomalo se iscjeljivala od iskustava koje sam imala. Najvažnije mi je bilo da si vratim mir i da se osjećam kao ja opet, neopterećena titulama, poslom i “što dalje” mindsetom. Nekad mi se čini da taj proces još uvijek traje, jer kad radiš na toj razini - to ti donosi neki lažni osjećaj vrijednosti, a kad ostaneš sam sa sobom to se izgubi.
Kada pričamo o osjećaju sigurnosti koju nam daje titula, jesmo li sebi najveći kritičari?
Apsolutno jesmo. Teško je krenuti nekim drugim putem i shvatiti da ovaj koji smo izabrali i za koji smo se toliko trudili ipak nije za nas. Ali, tu su i drugi faktori. Puno je tu proživljenih situacija, iskustava, trauma koje nakupimo tijekom cijelog tog procesa i to sve treba proraditi. Lako je ne biti kritičar sebi kad si posložen, ali to je mjesto do kojeg nije lako doći. Zato mislim da se trebamo sebi maknuti s puta, dati si vremena. Biti izgubljen koliko treba da bi shvatili što želimo. Ja se i danas ulovim da razmišljam o nekim stvarima od prije, samo se s tim sada lakše nosim.
Nakon svih odluka – vratila si se u Austriju, gdje si i započela graditi svoju karijeru. Kako danas izgledaju tvoji dani?
Danas radim za sebe što, naravno, donosi drugi set izazova. Nakon razmišljanja što bi ja zapravo radila i s čime bih bila sretna shvatila sam da imam što ponuditi klijentima s obzirom na iskustvo u industriji i da mogu preživjeti i bez cijele mašinerije koja stoji iza mene. Moji dani su mirni. Živim u prirodi, puno čitam, puno spavam i pokušavam raditi stvari koje mi donose mir i ispunjavaju me. Ponekad je to lakše, ponekad teže ostvariti, ali zadovoljna sam mjestom gdje se sada nalazim. Ne isključujem da ću za par godina poželjeti nešto drugačije, ali ne opterećujem se s tim sve dok sam sretna sad, u ovom trenutku.
Jako si svestrana i tvoji hobiji su dosta nesvakidašnji. Kako ih uklapaš u život danas?
Meni je najvažnije da se krećem. Počela sam s konjima koji su i danas veliki dio mog života i provodim vrijeme s njima kad god stignem. Osim toga, uvijek imam i svoj motor sa sobom i aute. To je zapravo jedino što sam uvijek nosila sa sobom kad sam se selila.
Voznja me opusta. Volim i ronjenje i ronim na dah, a to prakticiram kad i koliko stignem, najčešće na putovanjima. Obožavam putovati i koristim svaku priliku za to. Možda je to povezano s načinom života koji sam vodila, ali osjećam se slobodno kad putujem i to mi je jako važno. Trudim se baviti se sa svime što me veseli – nekad je tog više nekad manje, ali otkako imam više vremena – postalo je lakše.
Fotografije: Privatna arhiva
