Sporo ljeto na Pelješcu, potaknulo me na razmišljanje zašto neka mjesta traju i zašto im se uvijek tako rado vraćamo? Ne samo vraćamo, nego postanu dio nas s blagom opsesijom prema njima. Nije stvar u “samo” u viziji i koliko ljudi dolazi, puno je više toga tu.
Ljeti svi krenu prema istoj liniji; prema moru. A onda se na toj liniji nađemo svi odjednom, pa odmor počne ličiti na čekanje: red za plažu, red za parking, red za mir. Postoji, srećom, drugi smjer. Dok se obala puni, unutrašnjost i planina ostaju tiše, hladnije i nekako sporije. Tamo su nacionalni parkovi Hrvatske.
Tekstovi za inspiraciju i kontemplaciju.
