Zanimljivo je kako je u devedesetima i dvijetisućitima bilo sasvim normalno komentirati nečiji izgled, na onaj najtoksičniji mogući način. I to se događalo posvuda, u pime time emisijama, medijima i komentarima.
Bilo je to vrijeme kada su modni časopisi diktirali što znači biti lijepa, a paparazzi su zarađivali milijune loveći žene u najgorim izdanjima. Početak 2000-tih bio je sinonim za „heroine chic” tijelo, opsesiju dijetama od 800 kalorija dnevno i naslovnice koje su uspoređivale fotografije poznatih žena na plaži s crvenim križićima i natpisima „predebela” ili „napokon fit”. Ako ste odrastali u to vrijeme, teško je ne sjetiti se Britney Spears nakon poroda, Lindsay Lohan u klinici, Paris Hilton u minici, Nicole Richie koja je doslovno nestajala pred očima javnosti. To je bila estetika, što manja, to bolja.
Kad je body positivity pošao krivo?
Onda se pojavio body positivity pokret, koji je snažno zaživio tijekom 2010-ih, u početku je bio prijeko potreban protuotrov za desetljeća opsesije mršavošću. Hashtagovi su slavili različita tijela, brendovi su se hvalili uključivošću, a na modnim pistama su se napokon pojavile manekenke svih veličina. Iako je paralelno zaživjela druga vrsta krajnosti, ona u kojoj su filteri i fileri posvuda, s istim licima i “popravcima” nadohvat ruke. Sve se to nije toliko primjećivalo jer je napokon bilo prihvatljivo vidjeti različita tijela i izgled. Barem se tako činilo. To je izgledalo kao pravi pomak, barem dok nije postalo očito da i taj pokret može postati komercijaliziran. Mnogima je smetalo što je body positivity, u svojoj najkomercijalnijoj verziji, ponovno stvorio novi standard, ovog puta „moraš voljeti svoje tijelo u svakom trenutku”. I to je, paradoksalno, postalo pritisak sam po sebi. Ako nisi bio euforično sretan u vlastitoj koži, kao da si opet radio nešto pogrešno. Čak i kad to graniči sa zdravljem. Dok je „body positivity” postajao sve plići, prostor su ponovno zauzeli stari standardi, ovaj put upakirani u wellness i nostalgiju za Y2K estetikom. I tako smo, gotovo pa napravili puni krug.
Povratak u prošlost, ovaj put na TikToku
Fast forward dvadesetak godina, i evo nas opet u istom filmu. Moda Y2K vratila se na velika vrata,niske traperice, crop topovi, tanke obrve, pa čak i sjajila za usne u boji breskve. Ali, zajedno s outfitima, vraćaju se i standardi ljepote koji su tada mnoge koštali mentalnog i fizičkog zdravlja. Izronio je serijal videa s naslovom “skinny talk” koji nas je podsjetio na sve ono uz što smo odrastali i ljudi su se zakačili. Popularnost je rasla, a s njome i podsjetnici što je sve toksično u tome.
Posebno je zabrinjavajuće što se „clean girl” i „that girl” estetike, naizgled zdrave i minimalističke, pretvaraju u prikrivene dijete i natjecanje tko može pojesti manje, tko može izgledati urednije, tko može „detoxirati” do savršenstva. Ispod sloja avokado tosta i joge u bijelom setu krije se puno više od toga.
Kardashian efekt i kraj oblina?
Ako je jedno obilježilo to razdoblje., to je bila era Kim Kardashian i „curvy” estetike. Velike stražnjice, uski struk, oblikovano tijelo, naravno uz pomoć filera, teretane i filtera postalo je novi standard. Nije bio ništa manje nerealan, ali barem je promovirao drugačiji oblik tijela od „skinny only” trenda. Ali, u posljednjih godinu dana i same Kardashianice su počele skidati implantate, smanjivati obline i vraćati se, pogodili ste, mršavosti.
Zašto je toksično i jesmo li nešto naučili?
Poželjan izgled tijela oduvijek je bio podložan trendovima. I prije tabloida, društvenih mreža i onog što nam se servira iz komercijalne svrhe. Uvijek se znalo “kako bi trebale” izgledati. Kad pogledamo kako bi idealno tijelo trebalo izgledati, uvijek je to bio dominantno jedan tip tijela i izgleda, od načina odijevanja, oblina i šminkanja, zapravo se malo toga promijenilo. Treba pratiti ono što se trenutačno servira kao poželjno.
S jedne strane, nešto jesmo naučili. Danas postoji glasnija kritika, društvene mreže omogućile su da se čuje više perspektiva i da ljudi javno govore protiv ovakvih, nametnutih, standarda. Svaka viralna objava koja slavi „realno” tijelo ili proziva medijsku industriju je mali otpor. Ali u isto vrijeme, kapitalizam nikad ne miruje. Beauty i wellness industrija uvijek će pronaći način da proda „rješenje” za problem koji je sama stvorila. Nekad je to bila Atkins dijeta i cigarete za smanjenje apetita, danas su to kolagen shotovi, semaglutid injekcije i milijun jedan dostupan tretman koji nas samo čeka da se odlučimo. Razlika je samo u pakiranju.
Povijest se uvijek ponovlja
Povratak beauty standarda iz 2000-tih nije slučajan, oni se vraćaju jer moda voli cikluse,sve što ima dozu nostalgije lakše dolazi do ljudi. Sve se stalno vraća, to smo već mogli primijetiti. Razlika je što se danas lakše prepozna da je nešto možda toksično, netko će nešto reći. Ali, ne znači da nije teško ne dopustiti da nam nešto uđe u glavu ili da poželimo to nešto i za sebe čak i ako nije najzdravije. Proći će i ovaj trend, onda će opet doći nešto novo, ali pitanje je kako ostati netaknut sa svakim novim trendom, naročito mladim curama koje su vjerojatno podložnije nametnutim kriterijima.
