Briga o sebi se u posljednjih desetljeća podignula na jednu sasvim novu razinu. Gotovo svaka sfera života pretvorila se u proces optimizacije. Radimo brže, učimo brže, putujemo brže, vježbamo pametnije, jedemo prema planovima koji obećavaju dugovječnost i pratimo svaki otkucaj srca putem pametnih satova. Ako je nekad pitanje bilo „jesmo li zdravi?“, danas sve češće zvuči kao „jesmo li dovoljno optimizirani?“.
Briga o sebi? Zdravi, bolji, najzdraviji
Naizgled, iza tog pitanja stoji dobra namjera. Tko ne bi htio živjeti bolje, duže i ispunjenije? Ali, u trenutku kada briga o sebi postane još jedan zahtjev u prenatrpanom danu, teško je ne zapitati se jesmo li od ideje zdravlja stvorili novi oblik pritiska?
Zdravlje je oduvijek bilo tema koja se mijenjala s društvenim kontekstom. U prošlom stoljeću naglasak je bio na higijeni, cijepljenju i prevenciji bolesti koje su masovno prijetile populaciji. Danas, u relativno sigurnijem medicinskom okruženju, fokus se prebacio na „optimizaciju“ ne radi se samo o tome da izbjegnemo bolest, već da stalno „nadograđujemo“ sebe. Longevity je postao hype koji se ne stišava, a ideja da ćemo živjeti i do 120 godina u ne tako dalekoj budućnosti postaje sve realnija. Neki bi rekli zašto, a drugi uzimaju sve što mogu da to i ostavre.
Industrija koja prati tu promjenu vrijedi milijarde dolara. Wellness tržište ne prodaje samo proizvode, nego ideju “najbolje verzije nas”. Aplikacije za praćenje spavanja obećavaju mirnije noći, detoks programi reset tijela, fitness gadgeti precizno mjerenje napretka. Ali, što se dogodi kada rezultati ne odgovaraju očekivanjima? Umjesto opuštanja, osjećamo frustraciju i krivnju. Briga o sebi, koja bi trebala donositi mir, pretvara se u još jedan zadatak na beskonačnoj listi obaveza.
Zdravlje time gubi onu jednostavnu dimenziju koju je nekad imalo. Hodanje, spavanje, jedenje. Nekako zaboravljamo osnove.
Ljudi ili projekti?
Jedan od najjasnijih simbola ovog doba je pametni sat. SVI ih nose, mjerimo te korake i dok idemo do dućana po kruh. Sat koji broji korake, mjeri puls, prati faze sna i upozorava kada predugo sjedimo. Pa notifikacija o “postizanju dnevnog cilja”. Juhuu, jer smo zaboravili hodati bez da nam netko govori da bi trebali.
Puno ljudi svjedoči da osjećaju tjeskobu kada ne ispune zadane ciljeve, 10.000 koraka, 8 sati sna, određeni broj kalorija. Iako ti brojevi nisu univerzalni pokazatelji zdravlja, postali su standardi kojima mjerimo vlastitu disciplinu i vrijednost. Što radiš ako ne to ne radiš?
I super je da nas nešto podjseti u prenatrpanom rasporedu da protegnemo noge ili popijemo čašu vode, ali kako smo do toga stvarno došli?
Na jesen želimo biti najproduktivniji
Postoji nešto simbolično u tome da o ovom pitanju razmišljamo baš u jesen. To je doba godine kada priroda usporava, lišće pada, dani postaju kraći, a ritam života prirodno mekši. Ali isto tako je zadnji kvartal. Stisni, povuci jače i potrudi se bolje, još uvijek se godina stigne popraviti. A to je glavni cilj, jel tako? Priroda radi jedno i ide prema usporavnaju, ali mi? Idemo upravo suprotno jer mi to možemo?
Hygge, dekica, čaj, film knjiga; sve to zvuči idealno u teoriji, ali to od nas to stvarno radi u praksi? Ili nakon zasluženog godišnjeg ubrzavamo u petu brzinu jer moramo to nekako opravdati.
Produktivnost jer drugačije ne znamo
Jedan od razloga zbog kojih težimo optimizaciji jest uvjerenje da ćemo tako imati više vremena i energije. Ironično, što se više trudimo sve isplanirati i optimizirati, to manje vremena imamio jer uvijek se može ubaciti još nešto. Sociolozi sve češće govore o „paradoksu produktivnosti“ trenutku kada nas želja da budemo efikasni čini manje zadovoljnima, jer život postaje niz zadataka umjesto prostor za iskustva. To se vidi i u načinu na koji pristupamo hrani. Umjesto da jednostavno jedemo obrok, mi se stresiramo jesmo li mogli bolje.
Kad bi se samo vratili osnovama
Ali, koliko god se mi trudimo, priroda radi u svom ritmu i zna bolje od nas. Iako smo se tehnološki toliko razvili da ne moramo razmišljati gotovo ni o čemu, to i dalje ne znači da znamo bolje od onoga kako je bilo prije tisuće godina.
Studije potvrđuju da samo dvadesetak minuta dnevno provedenih u prirodi smanjuje razinu kortizola i poboljšava raspoloženje. To nije spektakularno, niti zahtijeva ulaganje i valjda baš zato mislimo da nike dovoljno. Nazvati prijeteljicu i razgovarati na telefon sat vremena može biti ljekovitije od jutarnje rutine. Jedno ne isljučuje drugo, ali što je važnije? Možda je pravo pitanje nije koliko smo optimizirani, nego zašto to uopće mjerimo. Zašto moramo sve znati i poboljšati? Jesmo li stvarno zdraviji, umorniji, sretniji?
Jesmo li napokon dovoljno optimizirani? Ili jesmo li na miru i sretni? Kako ta sva briga o sebu zapravo utječe na nas?
