Dorina je mlada djevojka – sportašica, poduzetnica, ali i nevjerojatno zrela i odmjerena u svom načinu razmišljanja i odgovorima. Pratimo ju već duže na Instagramu gdje na jedan specifičan način dijeli savjete o trčanju – ali i zdravom životu i mindsetu općenito.
Oduvijek su me fascinirali ljudi koje se bave sportovima koji nisu toliko (ili uopće) eksponirani, a koji od pojedinca zahtijevaju punu fizičku, ali i mentalnu posvećenost. Dorina je veći dio svog života provela baveći se triatlonom – jednim od fizički vjerojatno najzahtjevnijih sportova. Danas je i dalje u sportu, ali pretežito u formi trenera i motivatora, iako je i dalje aktivna i natječe se.
Ona na jedan osvježavajući način pristupa trčanju i kroz online coaching pomaže osobama zavoljeti trčanje. Oko sebe je okupila zajednicu ljudi koji su se zbog nje pokrenuli i zavoljeli trčanje. Nedavno se iz Zagreba preselila u Rovinj za koji kaže da joj, svojim mirnijim tempom, savršeno odgovara.
Razgovarale smo o disciplini, važnosti vjere u sebe i svemu između toga.
Za sve koji te još nisu upoznali – predstavi nam se malo?
Trenutno se bavim online coaching trčanja – imam i triatlonce koje treniram. Fokus su mi ljudi koji tek ulaze u trčanje, a koji možda ne znaju kako bi počeli. Ja sam tu da im približim i omogućim da zavole trčanje – prije nego ga zamrze. Rekla bih da je to moj poziv; približiti taj sport ljudima na pravi način.
Počela sam trčati s dvanaest godina i pobijedila na svojoj prvoj trail utrci. Nakon toga sam se zaljubila u trčanje i nastavila sam se natjecati i pobjeđivati. Shvatila sam da mi to ide, a uz to sam bavila i brdskim biciklizmom. Na faksu sam dodala i plivanje što je bila moja najveća muka jer kad si u Slavoniji baš i ne plivaš (smijeh). Tako je počelo moje ozbiljno triatlonsko putovanje.
Što sport kao što je triatlon zahtijeva od osobe i kako je tekao tvoj put?
Izdvojila bih puno discipline i, naravno, treninga. Moj raspored je u to vrijeme bio pun od jutra do mraka. Trenirala sam dva puta dnevno, dizala se jako rano ujutro i dolazila doma u večernjim satima. Potrebno je puno truda i odricanja, a triatlon je i sport u kojem, barem kod nas, nema nekih novčanih stimulacija. Radiš to iz ljubavi i zapravo ti je jedina motivacija biti što bolji svaki dan.
Na trećoj godina fakulteta sam otišla u Španjolsku, Alicante na Erasmus jer je tamo triatlon jako popularan. Vidjela sam razliku u pristupu u treniranju i načinu pripremanja. Tamo sam puno naučila i ta godina je 90% znanja koje imam sad i koje primjenjujem u radu. Moj trener je bio trener olimpijaca i jako uspješnih profesionalaca i stvarno sam učila od najboljih. Kod nas se sve objašnjava na nogometu, a to je drugačije nego kad ti netko objašnjava na primjeru tvog sporta.
Zapravo sam se htjela prebaciti i nastaviti studirati tamo. Ali, dogodila se korona i poremetila sve planove. Dosta sam odgađala taj povratak doma i došlo je čak do toga da je čak veleposlanstvo zvalo moju mamu i rekli joj da se odbijam vratiti doma. (smijeh)
Što te taj period naučio, o sebi, o životu?
“To je bilo iskustvo koje me najviše oblikovalo u životu. Postala sam preko noći puno zrelija, morala sam se suočiti s puno teških stvari odjednom. Navikla sam na aktivan, sportski život i ta zatvorenost u stranoj zemlji, potpuno sama sa svojim mislima mi je jako teško pala. Ali, sad kad pogledam, to je definitivno jedno ludo iskustvo koje bih preporučila svima.”
Koliko ti je bio težak povratak u Zagreb nakon tog perioda i zapravo promjene planova?
Volim reći da je to sve bio God’s plan jer sam se tad ponovno povezala sa svojim sadašnjim mužom. Ali što se tiče faksa – to mi je bila najteža godina u životu. Sustav još nije prilagođen da se kolegiji poklapaju, imala sam puno stvari koje sam morala položiti dva puta jer mi ih nisu priznali. Sjećam se da sam položila trinaest predmeta u semestru i bila zalijepljena za stolicu dva mjeseca.
Bilo je to opet jedno zanimljivo i poprilično izazovno iskustvo.
Kako je došlo do ideje za online školu trčanja?
Kada sam se vratila iz Španjolske htjela sam skupiti što je moguće više iskustva i počela sam raditi u jednom triatlon klubu – s klincima i odraslima. Ali, u jednom trenutku sam shvatila da bih ja puno radije radila za sebe po nekim svojim principima i pravilima i na način na koji ja želim. Nisam htjela imati dodatni stres i pritisak nečijeg nadzora s čijim se stavovima ne slažem uvijek.
2021. sam počela raditi uživo s ljudima i vodila sam grupe ljudi što je isto bilo lijepo iskustvo. Ali, radila sam jako puno stvari odjednom- trenirala trčanje, plivanje, vozila bicikl pa čak i radila u teretani. Dosta sam svaštarila i kako se približavao kraj faksa sam shvatila da zapravo ne znam točno čime se želim baviti i kako objediniti sve što volim na jedan smisleni način.
Na Instagramu sam počela spontano dijeliti neke stvari i u kratkom roku se tamo skupio određeni broj ljudi sa sličnim interesima. Tako je sve krenulo – dosta slučajno i neplanirano.
Online škola trčanja je malo nekonvencionalan koncept. Kako su ljudi reagirali na početku?
"Pa, bilo je svega. Naravno i komentara “kako to misliš trenirati trčanje online”, “kako je to uopće moguće” i slično. Ali, taj koncept se i za mene i za moje klijente pokazao kao idealan jer se stižem svakome posvetiti na način na koji želim, ali i prilagoditi trening svakoj osobi. Jer, čak i u početničkim grupama u uobičajnim školama trčanja (uživo), nikad nisu svi jednako spremni, u jednakoj formi niti im odgovara isti raspored i intenzitet treninga.”
Što bi izdvojila kao nešto što voliš prenijeti klijentima i način na koji radiš?
Meni je prije svega cilj da ljudi koji treniraju sa mnom zavole trčanje. Često se dogodi da si ljudi koji krenu s trčanjem, zadaju preveliki cilj ili počnu trčati previše odjednom. To dovodi do raznih situacija, a često i ozljeda zbog čega nažalost mnogi odustaju prije nego se stignu uopće zaljubiti u taj sport.
“Ključ je tim počecima, primjerice ako si baš početnik, trčiš minutu, minutu hodaš. I pomaci se događaju malo sporije, ali zdravo. Moja preporuka je da se trči tri puta tjedno, ali recimo imam i klijentice koje zbog svog životnog rasporeda trče jednom tjedno i ja uvijek kažem - i to je odlično i to može donijeti željene pozitivne rezultate.”
Zapravo mi je najveći kompliment kad mi kažu da su baš zavoljeli trčanje i da uživaju u treninzima i da su se pokrenuli nakon puno godina. Mislim da je jedna od ljepota trčanja upravo ta jednostavnost – trebaju ti samo tenisice i dobra volja. Ne moraš pratiti raspored kad radi teretana, ne moraš kupovati skupu opremu – samo ideš. Iako, s vremenom kad se zaljubiš, to često postaje skup sport jer želiš novu opremu i gadgete (smijeh).
Cijeli život si u sportu. Što bi rekla kako je to utjecalo na cijeli tvoj život i način razmišljanja?
Mene je sport oblikovao u osobu kakva sam danas. Sa sigurnošću mogu reći da ne bih bila ovakva osoba da nije bilo sporta. Kad si u profesionalnom sportu, navikao si da ti je teško i znaš da mora biti teško da bi nešto uspjelo. Možda baš zbog sporta imam to uvjerenje da se za sve što vrijedi isplati namučiti.
“Znaš da rezultati dolaze samo i isključivo uz puno odricanja i rada. Mislim da su mi neki drugi životni izazovi danas lakši baš zbog toga. Navikla sam se ustajati rano, trenirati i kad mi se možda ne da. Naučiš se disciplini koja ti kasnije koristi u svemu.”
Nekako mislim da danas živimo u svijetu gdje se, kroz društvene mreže, čini da sve dolazi lako, da uspjeh može doći preko noći, ali mene je sport naučio da to nije tako. Vjerujem da je bavljenje bilo kakvim sportom jako važno, ne mora to biti profesionalno, ali stvori ti zdrave radne navike i neke temelje za život. Često primjećujem kako se ljudi muče s nečim i nešto smatraju teškim što se može riješiti napornim radom i disciplinom.
Čega si želiš više?
Stvarno osjećam da u ovom trenutku imam sve. Mogu reći da sam sretna i ispunjena. Znam da je to možda nepopularno za reći i da je svima na neki način teško, ali ja sam trenutno na prekrasnom mjestu u životu; zadovoljna i zahvalna na svim aspektima svog života.
Dogodi mi se da sjednem s prijateljicama na kavu i čujem komentar kako je “osvježenje pričati sa mnom bez tračanja i bavljenja negativom i drugim ljudima.” Vjerujem da je stvarno puno toga stvar mindseta koji se gradi i da, ako gledamo pozitivno i hrabro na stvari, možemo ostvariti gotovo sve što poželimo.
A čega nam nedostaje kao društvu?
Mislim da nam nedostaje ljubaznosti i tome da smo dobri jedni prema drugima. Da budemo ono što jesmo i gledamo kako biti što bolji ljudi. Trenutno živimo u vremenu gdje smo jako usredotočeni na sebe, puno toga nam nameće nerealan pritisak društvenih mreža i zaboravljamo ono što je zapravo najvažnije.
Fotografije: Dorina Venier, privatna arhiva
