U suvremenom društvu, pozitivno razmišljanje postalo je mantra koju svi propagiraju. “Samo misli pozitivno” ili “gledaj svijetlu stranu” postali su fraze koje svakodnevno čujemo, gotovo kao univerzalni lijek za svaki problem. Ali, što ako upravo ta kultura prisilne pozitivnosti ima suprotan učinak? Što ako nas konstantna težnja za srećom, koju propagira društvo, zapravo čini nesretnima?
Ovaj fenomen, poznat kao toxic positivity, odnosi se na pretjerano, sveobuhvatno pozitivno razmišljanje koje ignorira negativne emocije, što može dovesti do ozbiljnih emocionalnih posljedica i osjećaja da ništa što radimo nije dovoljno dobro.
Korijeni kulture pozitivnosti
U korijenu ove kulture nalazi se ideja da je sreća mjerilo uspjeha. Mediji, društvene mreže i self-help literatura preplavljeni su porukama koje ističu važnost pozitivnog razmišljanja, afirmacija i sreće. Postalo je gotovo društveno neprihvatljivo priznati osjećaje tuge, anksioznosti ili frustracije. Živimo u vremenu gdje je sreća ne samo ideal, već i društveni imperativ. Na primjer, instant gratifikacija je napravila da se osjećamo da je svaki napor koji nam potencijalno donosi negativne emocije sigurno nije dobar za nas. Život mora cijelo vrijeme biti ultra zabavan, pun svega što želimo ili nešto sigurno radimo krivo i sramotno je.
Pozitivno razmišljanje, iako korisno u određenim situacijama, može postati problematično kada se koristi kao jedino dopušteno emocionalno stanje. Mnogi stručnjaci smatraju da je ova težnja za stalnom srećom neodrživa, a njezino forsiranje može dovesti do stanja koje je suprotno željenom. Može donijeti osjećaj kaskanja, neuspjeha i nedostatnosti.
Gen Z u zamci toksične pozitivnosti
Za mlađe generacije, kultura pozitivnosti postaje osobito zahtjevna. Oni su odrastali u okruženju društvenih mreža koje gotovo zahtijevaju stalno pokazivanje pozitivnih aspekata života. Prema istraživanju Američke psihološke udruge (APA), mladi su pod najvećim pritiskom da budu sretni, uspješni i samouvjereni, što je posebno naglašeno na Instagramu i TikToku, gdje se ‘savršen’ život prezentira kao norma.Više, brže, bolje, bogatije – nikad nisi došao na mjesto gdje je dovoljno dobro.
Međutim, generacija Z i milenijalci sve više osvještavaju emocionalni stres koji dolazi s tom prisilnom srećom. Ova generacija često pati od burnouta, emocionalne iscrpljenosti i kroničnog stresa, usprkos društvenoj percepciji da su to najopuštenije generacije. Burnout, koji je u početku bio povezan s radnim okruženjem, sve se više odnosi i na emocionalni pritisak društvenih mreža, gdje stalno moraju biti pozitivni i 'u najboljoj verziji sebe', a to ih ostavlja s osjećajem utrke i stalnog kaskanja za savršenstvom - koje ne postoji.
Utjecaj društvenih mreža i trendovi
Društvene mreže, premda alat za povezivanje, imaju svoje tamne strane.Instagram je još 2021. godine priznao da platforma može pogoršati probleme s mentalnim zdravljem, osobito kod tinejdžera, pogotovo kada je riječ o problemima sa samopouzdanjem i tjelesnom slikom. Mlade generacije su pod konstantnim pritiskom da prikažu ‘savršene’ živote, što stvara lažnu sliku o tome kako bi trebali izgledati i osjećati se. A, ako se odluče skroz povući, osjećaj propuštanja i nerelevantnosti je prejak i donosi dodatne probleme. Čini se da je stvarno teško pronaći granicu.
Među trendovima koji se pojavljuju kako bi odgovorili na ovaj pritisak, sve se glasnije priča o ovom problemu iako se još ne vide konkretna rješenja na pomolu. Iako se sve više priča o ovoj temi, veliki broj celebrityja je istupilo s s ovom temom, posljedice su opet dualne. Iako je dobro da se o ovom priča, pojavio se dodatan pritisak da se mora pričati o ovome. Čini se da je postalo nemoguće samo biti – pričali, ne pričali slike savršenstva ne idu nigdje.
Psihološki paradoks sreće
Kultura pozitivnosti stvara začarani krug. Kada ljudi dožive negativne emocije, osjećaju se krivima jer nisu “dovoljno pozitivni”. Taj osjećaj krivnje zatim pojačava stres i frustraciju, što može rezultirati povećanjem emocionalne patnje.
Psihološki paradoks sreće sugerira da što se više trudimo biti sretni, to postajemo svjesniji svojih neuspjeha u tom nastojanju, što nas vodi u suprotnom smjeru - prema nesreći.
Ovo je potvrdila i studija objavljena u časopisu “Perspectives on Psychological Science”, koja je otkrila da ljudi koji pridaju preveliku važnost sreći često osjećaju veću tugu i nezadovoljstvo jer postavljaju nerealna očekivanja koja ne mogu ispuniti.
Kako mlade generacije traže autentičnost?
Dok je ‘toxic positivity’ duboko ukorijenjena, mlade generacije sve više traže načine da je zaobiđu. Umjesto forsiranja stalne sreće, mnogi pripadnici generacije Z okrenuli su se emocionalnoj autentičnosti kao odgovoru na pritisak. Popularne inicijative poput “radikalne ranjivosti” ili “emocionalne transparentnosti” postaju novi trend na društvenim mrežama. Umjesto da dijele samo ‘pozitivne’ ili idealizirane verzije svojih života, mladi se sve češće otvaraju o stvarnim problemima – od anksioznosti, depresije, do svakodnevnih izazova s kojima se suočavaju.
Iako kultura pozitivnosti može na prvi pogled izgledati korisno i inspirativno, ona skriva duboko ukorijenjene probleme, osobito za mlađe generacije koje su odrasle pod pritiskom društvenih mreža. Forsiranje sreće i ignoriranje negativnih emocija može nas zapravo udaljiti od autentične sreće i emocionalne dobrobiti. Mlade generacije, svjesne tog pritiska, počele su prigrljavati autentičnost, emocionalnu ranjivost i terapiju kao zdrave odgovore na ovu kulturu.
Istinska sreća ne dolazi od stalnog forsiranja pozitivnog razmišljanja, već od sposobnosti da prihvatimo život u svim njegovim nijansama – pozitivnim i negativnim.
Fotografije: Pinterest