Hani Domazet je mlada redateljica koja kaže da je oduvijek znala točno što želi raditi u životu. Uz diplomu Akademije dramske umjetnosti i Filozofskog fakulteta, iza nje su godine iskustva, kako na filmu, tako i na prepoznatljivim reklamama koje gledamo. 

Osim filma, za koji kaže, da joj je kreativni outlet kroz koji se može izraziti bez pritiska i očekivanja, režiranje reklama i video spotova zaokuplja najviše njenog poslovnog vremena. Nakon provedenih dva sata s Hani, nekako sam shvatila kako stiže i uspijeva sve što zacrta. Njena snažna energija, ali i lakoća postojanja ostala mi je najviše urezana nakon našeg razgovora. 

Osim poslovnih izazova i, često, hektičnog rasporeda, Hani je i majka trogodišnjeg dječaka, a kako balansira između privatnog, poslovnog i svega između što čini život ispričala nam je u ovom intervjuu. 

Za početak, jedno kratko predstavljanje za one koji nisu upoznati s tvojim radom? Kako je započeo tvoj put? 

Otkad znam za sebe, znala sam da ću nešto stvarati. Nisam znala kako će se to zvati, ni hoću li završiti na Akademiji, režirati spotove ili filmove ili nešto treće, ali jedno je bilo sigurno: vodit ću ljude kroz neku zajedničku kreativnu viziju. Kao klinka sam s prijateljima inscenirala dramske situacije u dvorištu i govorila tko što treba reći i kako da se kreće. Bila sam redateljica, a da to tada nisam ni znala. Estetika i emocija su dio moje ličnosti. A humor, ludosti i rubnosti su dio mog osobnog razvoja (i zastoja :D). Sve što radim, bilo da je to film, reklama ili glazbeni video, ima tu neku moju energiju. 

Završila sam Akademiju i Filozofski, ali to je samo bio početak. Paralelno sam učila na setovima, na snimanjima, kroz filmove, najviše kroz život, u hodu. Učila sam kako preživjeti u ovom poslu, ali i kako ostati svoja. Danas imam izgrađen potpis, ali ne volim se predugo zadržavati na sigurnom. Volim razbiti vlastite obrasce, promisliti svaki projekt uvijek iznova i — ako treba — srušiti sve da bih izgradila nešto bolje.

Koliko je film važan u tvom stvaranju, a koliko ovaj, ipak komercijalniji dio?

Za film volim reći da je onaj zanimljivi spororazvijajući vintage trenutak u mom životu. Sve je danas toliko ubrzano i digitalno i ide eksponencijalno naprijed – tako da je film za mene i dalje zanimljiv medij. Potrebno je puno vremena od razvitka ideje do realizacije filma, tako da je to ono što radim iz ljubavi. Od filma nemam nikakva komercijalna očekivanja, a neizmjerno uživam u pisanju i stvaranju. Uglavnom bez ikakve intencije ili cilja. Da se izrazim.

Stvaranje filma traje dugo, proces je spor, pa je time i najiskrenije što redatelj/icamože raditi.

Uživam jako u tom spoju dva različita svijeta – umjetnosti i komercijalnog i volim šarolikost koju mi taj spoj donosi. 

Danas, kad si već izgradila reputaciju i ne moraš razmišljati previše na idućem projektu, na čemu ti je najveći fokus?

Trenutačno me posebno zaokupljaju određene teme. Prije tri godine postala sam mama, i otada mi se fokus dodatno suzio, ali i produbio. Počela sam se intenzivnije baviti pitanjima vezanima uz žene – majčinstvo, žensko tijelo, patrijarhat, pozicija žene u društvu, nevidljivi rad, koliko je zdravstveni sustav neprilagođen mamama. Seksualnost me također zanima, ali ne kao provokacija već kao prostor interpretacije, oslobođenja, intime i moći.

Ove jeseni imat ću čast sudjelovati na jednoj posebnoj konferenciji posvećenoj Postpartumu i Majčinstvu, koju s puno srca organizira moja draga kolegica, glumica Dea Maria Računica. Otvorit ćemo niz važnih i često prešućenih tema, a moj doprinos nosi naziv ‘Mama & Umjetnica’. Govorit ću o tom krhkom, ali snažnom spoju majčinstva i stvaralaštva – o borbama i ljepoti.

Tvoj posao je dinamičan, brz i s često ludim radnim vremenom. S druge strane,  majčinstvo je sve samo ne to (iako dolazi sa svojim izazovima). Je li ti izazovno balansirati dualnost posla i privatnog života?

Na početku mi je bilo jako teško. Primijetila sam koliko, kada postanemo mame, zapravo moramo educirati sve oko sebe, počevši s najužom obitelji, partnera, svoju okolinu, kolege itd .Tako sam se i ja morala doslovno ponovno “izboriti” za svoj položaj i prostor unutar šire i uže zajednice. Između sebe i muža i sebe i roditelja. Moraš ljudima oko sebe osvijestiti kakvu ti novu ulogu dobivaš i da se to ne uzima zdravo za gotovo. Vjerujem da iscrpljenost, pogubljenost i usamljenost nakon poroda može shvatiti jedino netko tko je to prošao. Žena koja ima karijeru i koja je mama danas kao da mora imati supermoći i nadljudsku snagu,da bi ostala svoja. I to ne mislim na pozitivan način. To je neka luda snaga koju moraš sam stvoriti jer naše društvo nije prilagođeno ni djeci, ni mamama. Mame su kao neka polu-izumrla vrsta koju se samo čeka da izađe iz porodiljnog i ponovno bude “društveno korisna”. Umjesto da romantiziramo mame koje “ubijaju na poslu, dok paralelno dok doje i rade svoj podcast i desnom nogom kuhaju ručak”, “mame koje sve to stižu makar su potpuno iscrpljene i nesispavane, ali svejedno su stiglei  na botox i work-out”. Kada vidiš taj kult svemogućih roditelja na društvenim mrežama, dođe ti da odustaneš instantno. Jer nije realno. Realno je da imaš često masnu kosu, nadrkan si i boriš se za opstanak. I to je ok.

Trebamo za buduće mame/roditelje napraviti uvjete kako bi uopće željeli imati djecu. Djeca trebaju biti dio zajednice, radnice u vrtiću trebaju biti cijenjene jer nam odgajaju djecu, mame se ne trebaju samo družiti s drugim mamama i pričati isključivo o majčinstvu, to je suludo. Svjesna sam da roditelji nisu najzabavniji ljudi na svijetu, ali ovo infantilno društvo to mora prihvatiti i trebaju se proširiti horizonti oko modernog roditeljstva i što to zapravo znači.

Meni danas roditeljstvo super funkcionira, dijete mi je napokon počelo spavati nakon 3 godine. Izlazim iz faze teške insomnie u kojoj sam paralelno konstantno radila jer sam se bojala da ću izgubiti poslove. Ali, ne bih to preporučivala nikome, iskreno.

S vedrije strane, moj posao je na mahove vrlo sexy i ima vrlo netipično radno vrijeme, kad snimamo bude intenzivno. Često je riječ o kasnim noćnim snimanjima, ali to ne traje dugo. U tom kratkom periodu možda više izbivam, ali onda dođe neki mirniji period u kojem imam svo vrijeme svijeta, provodim dane sa svojim djetetom što si puno ljudi i ne može priuštiti. Tako da mi zapravo odgovara taj balans i izmjene ludih i mirnih perioda.

Redateljica si i vodiš velike projekte. Kakva je trenutačno situacija sa ženama u industriji kojom se baviš?

A što te onda najviše održalo i motiviralo te za nastavak čak i ona kad si vidjela s koliko se prepreka susrećeš?

Pa za početak to što stvarno nisam znala čime bih se bavila da nisam redateljica (smijeh). A kao drugo, zainatila sam se i odlučila sam da me to neće spriječiti. Vjerujem u sebe i puno sam učila iz iskustva i slušala ponekad pametnije od sebe i tako je na kraju i bilo. Ja volim kad mi je nekad malo teško, volim izlaziti iz komfor zone, volim promjene i ne odustajem lako. 

I ono najvažnije, ne bojim se pogriješiti.

A kako se mijenjala tvoje percepcija uspjeha kroz godine, s početka karijere i danas?

Jako. Na početku mi je bilo najvažnije koje projekte ću raditi i bilo mi je važno raditi na što većim projektima da što više toga naučim u kratom roku. Onda sam te sve stvari ostvarila, radila sam stvari o kojima sam maštala i shvatila da je zapravo najvažnije kako se osjećaš dok to radiš i s kim radiš. Danas mi je najvažnije kakva je ekipa i da vlada što veća kreativnost, komunikacija i disciplina na snimanju. Bez drame ili nekih loših energija.

Kroz godine rada sam osvijestila i koliko je osim same kreativnosti, važna socijalna i inteligencija u ovom poslu. Mislim da je jedna od mojih najvećih snaga upravo to što sam kreativna, brza i znam sjajno raditi s ljudima, mogu balansirati rad sa 100 različitih karaktera, različitih godina i mentalnih sklopova, a na setu samnom se svi osjećaju otvoreno i opušteno. Režiju u teoriji može naučiti bilo tko s voljom, ali za segment s ljudima trebate snažnu intuiciju i znati ljude i odnose držati u temperaturi. 

Znači ne brineš se zbog novih tehnologija i kako će AI utjecati na kreativne poslove. Kako gledaš na to sve?

Koristim Ai svakodnevno i nisam u nikavoj fazi panike kad je riječ o tome – vjerujem da se ljudski faktor jednostavno ne može replicirati. Posebno umjetnost. Još uvijek ne mogu zamisliti umjetnu inteligenciju kako piše sjajan scenarij od nule, stvara atmosferu na setu, kako intuitivno čita dinamiku među ljudima, osjeća senzibilitet glumaca i osigurava da se svi osjećaju viđeno, cijenjeno, sigurno. 

Naravno, pratim sve što se događa. U operativnom smislu, AI mi puno toga pojednostavljuje i uživam u tome.  Ali ne osjećam egzistencijalnu prijetnju. Vjerujem da će, unatoč hiperprodukciji i brzoj konzumaciji sadržaja, ljudi i dalje znati prepoznati ono što je autentično, iskreno, emotivno nabijeno. 

Balansiranje karijere i majčinstva je izazovno samo po sebi, ali danas se to dodatno složilo s pritiscima koji dolaze sa svih strana. Osjećam ih, naravno; teško ih je ne osjetiti. Svijet je trenutno pun različitih stvarnosti koje se preklapaju, sudaraju i formiraju neko novo stanje kolektivne svijesti. Nekad mi se čini da više ni nemamo zajednički temelj istina ili vrijednosti, nego svatko nosi svoj svemir uvjerenja, mišljenja i potreba.

To može biti nevjerojatno oslobađajuće kad radiš kreativno jer otvara bezbroj novih perspektiva i tema, ali istovremeno djelovati i iscrpljujuće. Nekad je sve jednostavno previše.

Ljestvica osobnih očekivanja je danas ekstremno visoka. Traži se da radimo na sebi, da radimo svoj posao sjajno, da budemo savršeni roditelji, partneri, prijatelji, da budemo informirani, aktivni, svjesni, smireni, produktivni. A sve to često bez realnih ekonomskih uvjeta koji bi to omogućili. Taj nesrazmjer nije ništa novo – tako je bilo i prije sto, i prije petsto godina, samo je sada možda još vidljiviji jer smo konstantno izloženi usporedbama i tuđim životima kroz medije i društvene mreže.

Za mene, ključ je u tome da zadržim svoj centar. Moj rad, moja obitelj, prijetalji i ja – to su moji prioriteti. To je moj svijet, moj temelj. Sve ostalo su pojave, izazovi, ponekad užici, ponekad iritantna buka,  ali ne nešto što me definira. Trudim se živjeti iznutra prema van, ne obrnuto. Vjerujem da postoji posebna vrijednost u onome što je sporo građeno i istinito. I dokle god postoji ta potreba za stvarnim odnosima i emocijama, dugim strpljivim procesima, mislim da ćemo mi, koji stvaramo iz tog mjesta, uvijek imati što reći i kome reći.

A kako se ti dovodiš u balans i imaš li ga uopće?

Za balans mi pomažu konstantno muziciranje (imam neki tik da stalno nesvjesno pjevam ili stvaram melodije), joga, tjelesna aktivnost (čak i ako je to samo kratka šetnja oko kvarta da riješim neki kreativnu dilemu), vrijeme provedeno u prirodi, dragocjeni mali trenuci koje imam samo za sebe. Uz to jako volim pisati, obožavam razgovore sa svojim prijateljima, glazbu i razmjena ideja. Također, počela sam predavati kao gost predavač i uživam i u tome,  pomaže mi da se osjećam cjelovito. Mislim da je sve to važno za moju unutarnju ravnotežu i osjećaj ispunjenosti.

S druge strane, svjesna sam da, dok radim ovaj posao i živim u centru grada, teško mogu očekivati neki potpuni ‘zen’. Ne tražim savršenstvo, jer volim hype, dinamiku i energiju koja dolazi s brzim tempom života. Trenutno mi taj tempo odgovara i ne smeta mi, ali mogu zamisliti da ću za pola godine ramišljati potpuno drugačije.

Što misliš čega nam kao društvu nedostaje?

U današnjem društvu, gdje se tempo života ubrzava gotovo neprestano, a virtualni svijet preplavljuje našu svakodnevnicu, osjećam da se dobiva jako puno, ali i gubi ono najvrednije, a to je ljudska povezanost i empatija. U tom vrtlogu svega, sve češće imam osjećaj da upravo taj esencijalni ljudski element uvijek pada u vodu jer nije toliko zabavan kao sve ostalo što se nudi.

Malo više aktivnog slušanja, sebe i drugih, malo više davanja, malo manje buke i produkcije smeća (fizički i metafizički). 

Fotografije: Salud.hr