Nakon godina rada u marketinškim agencijama kao kreativni direktor, odlučio je izaći iz sustava. Sad radi isti posao, ali s više uživanja i drugim pogledom.
Danas se dosta priča o odlascima iz sustava. Davanje otkaza je postalo sve spominjanija tema. Iako se i dalje mali broj ljudi zapravo odlučuje na taj potez – ipak se normalizirala odluka o napuštanju poslova. Kod odluke o davanju otkaza, taj dio je zapravo najjednostavniji i čak donosi određeno zadovoljstvo i nalet uzbuđenja i pozitivne energije. Teži dio je plivanje u svakodnevnici bez strukture i navikavanje na novostečenu slobodu. Koja je predivna, ali nije uvijek laka. I ne dolazi uvijek s manje stresa.
Rad u agenciji je brz. Naporan, ali često uzbudljiv. Dosta ti je, ali ipak želiš još. Još jedan projekt koji će ti dopustiti otvorene ruke, slobodu u odlučivanju i zadovoljstvo po njegovom završetku. Malo postaješ ovisan o tom rush-u koji donosi.
Ivan je kreativac, isprofilirao se u marketingu gdje je prepoznat kao kreativni direktor koji stoji iza brojnih poznatih reklama, a uz to je i zaljubljenik u filmove, režiju i pisanje.Ovo je razgovor o životu – kroz posao, kreativnost i neprestano traženje novih načina izražavanja.
Kako je došlo do odluke o odlasku s posla i kako danas gledaš na tu odluku?
Iako nije prošlo puno vremena, mislim da ću se jednom osvrnuti na to kao jednu od najvažnijih odluka u mom životu. Odluka nije jednostavna jer postoji realni rizik od pogreške. Ja sam u tom trenutku shvatio da želim nešto napraviti oko nezadovoljstva koje se nakupljalo. Imao sam ušteđevinu i htio sam pokušati – osjetio sam da je to taj trenutak za mene.
Danas sam jako zadovoljan svojom odlukom, nije mi žao i uživam u ovom tempu i načinu rada. Ali, isto tako ne bih rekao da sam to trebao napraviti ranije. Sve kroz što sam prošao sam trebao proći i kao i sve ostalo u mojoj karijeri – dogodilo se u pravi trenutak.
Iako sad radiš za sebe – posao kreativnog direktora može biti izazovan. I dalje imaš klijente sa zahtjevima koje treba ispuniti. Može doći do zasićenja. Kako se nosiš s tim?
Izlizano, ali istinito – svaki projekt je novi izazov za sebe jer nijedan brief nije isti, a i ljudi nikad nisu isti. Svaki put kad radiš za nekoga tko nije broj jedan na tržištu imaš zanimljiv i izazovan zadatak. On ima tendenciju postati bolji i spreman je na veći rizik u komunikaciji. S druge strane, ako radiš za lidera imaš drugu stranu tog zadatka. Nikad nije dosadno.
Ono što je za mene postao problem je način rada. Puno internih i eksternih donositelja odluka, kratki rokovi, velika odgovornost za rezultate, povrh svega što imaš za postojeće klijente imaš još i konstantna natjecanja za nove poslove (pitchevi). Previše je to da bi čovjek ostao svjež i kreativan iz dana u dan kroz godine.”
Odlazak iz agencije otvorio mi je prostor da radim projekte i aktivnosti koje sam dugo htio, a nisam imao vremena ili volje. Upravo sam kroz to našao novu svježinu. Danas, iako radim slične poslove kao u agenciji dolazim motiviraniji nego prije, a rekao bih i kvalitetniji.
Dugo godina marketinška industrija bila je jako privlačna mladim ljudima, naročito agencije. To se dosta promijenilo, ljudi su nezadovoljni kombinacijom uvjeta, količine posla i prilika. Što misliš kako će se to odraziti na kvalitetu i budućnost agencija?
Ne krivim ljude koji nakon pokušaja u marketingu odlaze u neku drugu industriju s boljim uvjetima. Zašto bi ostali? Plaće su više u IT-u, radno vrijeme je normalno, ne trebaš se konstantno natjecati za nove poslove. U marketingu se puno toga radi jer je netko rekao da se to tako radi,a pokriće za to često ne postoji. Postoje stare norme do kojih se bez promišljanja drži i normalno da se mladima ne trči u tako nešto.
Dođeš na posao i neki 40 – 50 godišnjak ti govori kako da se obraćaš ljudima svoje generacije jer on ili ona “znaju da se to tako radi”. Ako pokušaš nešto drugačije, što se od tebe kao kreativne osobe zapravo i očekuje, često naletiš na korekcije i prepreke. Više riskiraš ako ideš neutabanom stazom nego provjerenom, što je paradoksalno od industrije koja se naziva kreativnom.
Druga stvar koja je po meni prepreka je loše dijeljenje znanja na van. Agencije se zapravo ne trude educirati mlade i pokušati ih privući. Tu i tamo vidim pokoje gostovanje na fakultetima, ali to je rijetkost. To govorim iz perspektive predavača na faksu i vidim koliko su studenti željni znanja iz prakse. Ljudi koji studiraju marketing ne znaju što točno kreativni direktor radi, što rade account manageri, art directori. Ali, očekujemo da dođu u agencije i prijave se na neke od tih poslova.
Ljudi će i dalje nastaviti dolaziti jer ih tip posla privlači, ali dok ne počnemo malo manje ozbiljno shvaćati taj naš posao, stvari se neće popraviti. Treba dopustiti klincima da griješe kako bi nešto naučili.
Kako osvijestiti kreativnost?
Svako rješenje problema do kojeg sam dođeš je kreativno rješenje, bez obzira je li to prije netko napravio ili ne. Nisu svi zainteresirani ili motivirani za ista područja. Iako, danas još uvijek kreativnost povezujemo isključivo s područjima umjetnosti.
Netko tko je vrhunski marketinški kreativac možda bi bio strašno nekreativan prodavač automobila. Različite pozicije zahtijevaju različite oblike kreativnosti, ali svi oni podrazumijevaju rješavanje problema. Tko god napreduje u nekom aspektu života, napreduje zbog toga što je nešto napravio drugačije, bolje – kreativnije.
Čini mi se da je u porastu nezadovoljstvo poslom i životom generalno. Ljudi se traže i nakon već ostvarenih karijera nisu sigurni čime bi se zapravo bavili. Koji je razlog tome?
Očekivanja koja imamo od sebe samih su nerealna. I taj nesklad između naše realnosti i onoga o čemu sanjamo nas jako potresa. Vidimo da vrijeme ide, a mi stojimo na mjestu. Ili smo postigli neke željene stvari, ali izostalo je zadovoljstvo koje smo očekivali. Do sad smo mislili pokoriti svijet, a to se nije dogodilo. Do nas dolaze vijesti kako nekakvi tinejdžeri ili “20somethings” postaju milijarderi, filmske i glazbene zvijezde, internet bogataši, a mi tu sjedimo u firmi koja nam daje besplatne pahuljice za doručak i vodi na paintball u Istru. Ipak, mislimo si “ma nije nama zapravo tako loše”. I onda bipolarno osciliramo između zadovoljstva i nezadovoljstva, a to zadovoljstvo nam taman diže ručnu kočnicu od toga da preuzmemo svoju karijeru i živote u svoje ruke i napravimo nešto s njima.
Trebamo biti manje strogi prema sebi. Nije za očekivati da će se unutar jedne generacije sustav toliko promijeniti da će postati normalno da skačemo s posla na posao dok se ne pronađemo ili da nam propada biznis za biznisom dok ne pogodimo jackpot. U Americi je to tako, ali tamo je tako generacijama. Kod nas su naši roditelji radili u istim firmama cijeli radni vijek. Teško će se do nas već u jednoj generaciji promijeniti svijest i način gledanja na to. Trebamo manje gledati društvo i više gledati sebe, slušati svoje emocije, intuiciju i vjerovati da će ipak sve biti u redu kad se odlučimo promijeniti nešto. Taj osjećaj izgubljenosti koji imamo, iako nije potpuno racionalan jer je nahranjen pop kulturom koja nas okružuje, ipak nam nešto govori. Možda je tako bilo i našim roditeljima, ali su oni naučili to zatomiti. Mi ne trebamo. I bit će nam bolje.
Koliko ti je ispunjenje poslom važno za osobno zadovoljstvo?
S obzirom da sam napustio konvencionalno radno mjesto kako bih razvio nešto svoje, rekao bih da mi je vrlo važno.
Trudim se raditi ono što volim jer vjerujem da tako i sam sebi dokazujem da mogu živjeti od onoga što volim i to me čini sretnijom osobom. Pogotovo kad znam koliko je to teži put.
Događa li ti se kreativna blokada i kako se nosiš s tim, naročito kad su rokovi u pitanju?
Onaj poznati trenutak inspiracije pod tušem moguć je samo ako mozak u pozadini radi na problemu. On se možda ne dogodi uvijek pod tušem, ali svakako se uvijek dogodi tek nakon što smo aktivno i fokusirano razmišljali o problemu neko vrijeme.
Zbog toga nisam fan kratkih rokova – oduzmu vrijeme koje je potrebno da se ideja malo usafta u našim glavama. Tako i dođe do kreativne blokade. Na blokadu ne gledam kao na obustavu opskrbe ideja, koliko navalom osrednjih ideja. Što manje vremena imam, to lakše zbrzam rješenje i uvjerim se da je neka osrednja ideja dobra. Dovoljno vremena, koncentracija i picajzlenje riješe svaku blokadu.
Ima li stvaranje smisla ako se ne pusti van? Ili misliš da je krajnji cilj uvijek da svojim djelom (o čemu god se radilo) dotaknemo nekoga?
Kad bi nešto što sam stvorio uljepšalo jedan trenutak u danu barem jednoj osobi, meni bi to značilo sve na svijetu. Kako su mene taknule i inspirirale priče u reklamama, filmovima i pjesmama, tako je i meni cilj to postići sa svojim projektima. To ne mogu postići ako ne pustim rad van. S druge strane shvaćam da je nekima sam proces stvaranja dovoljan i nemaju potrebu dijeliti svoje stvaralaštvo s drugima. To je skroz u redu.
Ispunjava li te proces, puštanje rezultata van ili oboje, najvažnije je da se stvaranje događa. Ono jednako obogaćuje naš unutarnji, kao i vanjski svijet. Zato je važno.
Što se događa s idejama koje se ne realiziraju? Imaju li rok trajanja?
Neki dan je izašla nova, navodno posljednja, pjesma od Beatlesa. I divna je, više od 50 godina nakon što su prestali svirati zajedno.
Dobre ideje nemaju rok trajanja. No, ponekad za neke od njih postoji pravo mjesto i pravo vrijeme, tako da neke od njih mogu rezonirati s više ljudi – ako ćemo tako definirati uspjeh – u pravom trenutku. Kad sam bio mlađi duže sam se zadržavao na idejama za koje sam mislio da su dobre jer sam valjda teže dolazio do njih.
S vremenom sam naučio brže puštati ako sam osjetio da neće doći do realizacije. Ako ne pustiš, takva ideja ti postane uteg i zatvori ulaz nekim novim idejama koje plutaju okolo.
Osim primarnog posla, imaš li još prostora za kreativan rad? Znam da si veliki fan filmova, kako ih uklapaš u život?
Ako sam išta u životu pamtio, to su bile informacije vezane uz filmove i serije. Svi mogući fun factovi, imena glumaca i ekipe iza kamere itd. U jednom trenutku sam shvatio da bih se mogao i ja okušati u tome. I izuzetno je teško. Pa sam tako uz vrijeme koje sad imam, počeo učiti više o montaži i kolor korekciji, o snimanju i fotografiji pa i samoj režiji. Imam dvojicu divnih partnera s kojima režiram glazbene spotove. Zovemo se Kudbashoni i bude nam i stresno i zabavno. Trenutno mi je to najdraži projekt kojim se bavim. Do sad sam se primarno bavio režijom glazbenih spotova i da nije bilo u suradnji s mojom dvojicom partnera u Kudbashoni, Dinom i Džonijem, ne bih vjerojatno toliko uživao u tome.
U marketingu sam zadužen samo za kreativni dio, dok produkciju odrađuje netko drugi. Ovdje si zadužen za sve, od razvoja ideje do produkcije i post-produkcije.
Učim bolje vizualizirati svoje ideje, znam bolje razlučiti izvedive ideje od neizvedivih i okvirne troškove cijelog procesa.
Ukratko, posao koji me dodatno kreativno ispunjava, uči i osvježava za, i dalje primarni, marketinški posao. Mislim da sam bolji u svojoj struci zbog ovakvih projekata. Ako se ovo ikad pretvori u nešto veće, nitko sretniji od mene.
Osim toga, pisanje je jedna od rijetkih stvari koja je samo moja. Ne moram nikome pokazati i svejedno me ispunjava. Možda jednom nekome i pokažem, ali zasad mi je ok i ovako. Riječ je o scenarijima i kratkim pričama.
Generalno, mislim da danas svi jako puno konzumiramo, a malo stvaramo. Trebali bi težiti da se taj omjer malo izjednači.
Fotografije: RYS
