U posljednje vrijeme napokon se sve više priča o burnoutu. Ali, unatoč tome, i dalje je teško opisati što to točno je, što nam se događa i kako zapravo počinje. Kako prepoznati kad smo već u njemu i koje je rješenje?

Dugo smo htjeli pokriti temu burnouta, ali bez floskula i s pravim razumijevanjem kompleksnosti tematike. Nije bilo bolje osobe za razgovor o burnoutu od naše sugovornice u ovom intervjuu. 

Izabela Laura je organizatorica konferencije o burnoutu, edukatorica, moderatorica i voditeljica koja je svoje znanje o burnoutu, osim edukacijama i obrazovanjem, stekla i osobnim iskustvom. Sama je, nažalost, osjetila kako je to kad se tijelo jednostavno zaključa, a burnout nas natjera da se pobrinemo sami o sebi. Razgovarale smo o životu modernog čovjeka, granicama, upoznavanju sebe i kako se bolje razumjeti i osjećati u današnjem (pre)brzom vremenu. 

Za one koji vas ne znaju, kako biste se predstavili? 

Ja sam žena od akcije. Volim poduzimati i djelovati, a za ono što zaista želim spremna sam uporno raditi dok to ne ostvarim, bez obzira na to koliko puta pala ‘u ringu’. Moj put je krenuo u novinarstvu i komunikaciji, nastavio se kroz fitness (što i dalje smatram najljepšim poslom na svijetu), a danas se nalazim točno na spoju to dvoje.

Pozornica je mjesto gdje otvaram nove perspektive i potičem ljude na akciju. Bilo da vodim evente, držim edukacije ili organiziram ‘Radi pametnije/Živi bolje’ konferencije, moj je cilj jednostavan: pružiti podršku i potaknuti na pokret, akciju, promjenu. Tu misiju živim i kroz europski projekt ‘Burnout Prevent’ gdje radim kao trenerica jer vjerujem da radno mjesto ne smije biti polje izgaranja. 

Prema vašem iskustvu, koje su prednosti, a koje zamke poduzetništva?

Objektivno gledano, pokretanje biznisa od nule, bez sigurnosne mreže i s puno bolnih točaka vezanih uz financije vjerojatno nije bio najlogičniji put. No s obzirom na moj karakter, upornost i činjenicu da svoje potencijale nikako nisam mogla uklopiti u postojeći radni sustav, za mene je poduzetništvo bilo jedini mogući izbor. 

Poduzetništvo nije za svakoga – ono te gradi, lomi, pa ponovno izgrađuje dok ne postaneš još jača i više svoja. Mene je natjeralo da upoznam sebe na način koji bi u ugodnom sustavu bio nemoguć. U ovih sedam godina, unatoč svim turbulencijama, naučila sam o sebi i drugima više nego u cijelom dotadašnjem životu.

Prevladala je ta ‘glad’ za stvaranjem nečeg svog, što mi daje osjećaj svrhe i u dobrim i u lošim danima. 

Što je točno potaknulo ideju organiziranja konferencije na temu burnouta?

Ideja je potekla iz osobnog iskustva, a kristalizirala se uz mentorstvo i coaching Andreje Rambrot Malenice s kojom radim otkako sam biznis i pokrenula. Oduvijek me ‘pikalo’ propitkivanje našeg sustava rada, zašto toliko jurimo i je li osmosatno radno vrijeme doista jedini put? Trebao mi je dinamičniji format da o tome progovorim i tako je nastala prva konferencija.

Nakon sjajnih reakcija na temu burnouta kod poduzetnika, shvatili smo da on ima mnogo lica. Zato svake godine problemu pristupamo iz drugog kuta. Jasno nam je da stvarna promjena zahtijeva rad na dvije fronte: onoj osobnoj, na koju lakše utječemo, ali i onoj organizacijskoj. Vjerujem da zajedno možemo mijenjati sustav i stvarati humanije uvjete za sve.

Možemo li uopće izbjeći burnout ako se nalazimo u toksičnom okruženju? Može li se odvojiti naše osobno stanje od sustava?

Toksično okruženje ne može biti dobro za nijedno živo biće. 

Meni je, priznajem, trebalo dugo dok nisam raskinula s nekim okruženjima i odnosima koji su za mene možda bili dobri financijski, ali nisu bili za sve one druge stvari koje su mi bitne. Rast u svom tempu i mir, primjerice. 

Zašto pristajemo na dogovore i situacije koje nisu u skladu s nama i kako da više djelujemo za sebe, a ne protiv sebe. Onda više nećemo lako birati toksična okruženja.

Prema vašem iskustvu, znaju li ljudi uopće da im je živčani sustav nereguliran i da žive na auto-pilotu dok nije prekasno?

Kao da je postalno normalno, uobičajeno živjeti u stalnom stanju stresa, stalno biti u “bijegu pred lavovima” i raditi stvari ubrzano. Samo izvršavati zadatke, bez da smo uopće prisutni u toj aktivnosti, tom iskustvu. Kao da nam je “glava odvojena od tijela”, kao da smo stalno negdje drugdje, u nekom sljedećem zadatku. A vrijeme ide, život prolazi. Ono što možemo napraviti, kada se uhvatimo u toj jurnjavi i automatskim brzim radnjama, usporiti se, usporiti pokret. Sporije staviti tu kremu na lice, malo sporije slagati šalice na policu. Kad jedemo, obratiti pažnju na okuse, teksturu, mirise, uživamo li u toj hrani. Kada hodamo, pogledati u svoje okruženje, drveće, nebo, osjetiti svoja stopala, stišću li nas cipele.

Drugo, jako je važno završavati cikluse stresnog odgovora, odnosno redovno izbacivati stres iz tijela, a ne ga skladištiti. Kada stresna situacija prođe nije dovoljno samo reći sebi “prošlo je, sad je sve okej”. Trebamo pokazati tijelu da je opet sigurno. Jer, naše tijelo reagira kao i prije 1000 godina bez obzira što nam danas taj stresni odgovor aktivira sukob na poslu ili neki rok, a ne stvarni lav. 

Najbolji način da pokažete tijelu da je sigurno jest fizička aktivnost, od 20 do 60 minuta dnevno. Drugo, grlite se i ljubite s osobama koje volite, s kojima se osjećate sigurno! Barem 20 sekundi kontinuiranog zagrljaja čuda čini. 

Obratite pažnju na dah i naučite trbušno disanje. Nekoliko puta dnevno po 1 minutu takvog disanja može činiti veliku razliku. Šetajte, popričajte s prijateljem. Upalite si omiljenu muziku dok radite kućanske poslove, pjevušite, malo zaplešite.  Za brzinsko smirivanje pomaže i hladna voda na zapešću, grgljanje, rastresanje ruku i nogu, ispuštanje glasa.

Kroz male radnje unutar svakog dana, kao što su usporavanje, prisutnost i “puštanje” stresa iz tijela polako oslobađamo tijelo tog grča u kojem često zapne. Da ostvarimo komunikaciju s tim tijelom. Onda smo u boljem stanju da sa svih strana sagledamo i izvore tog stresa te se pozabavimo s uzrocima. Što trebamo mijenjati kod nas samih, koja s to naša ponašanja i odluke koje nam ne donose dobre? Kakvu ulogu u tome igra naše okruženje, što trebamo pustiti, a što zadržati?

Da bismo mogli osjetiti što je u skladu s nama, a što nije, moramo se čuti. A da bismo se čuli, moramo stati. U redu je ako nam to ne ide od ruke odmah na početku, i meni je trebalo vremena. Ali korak po korak, runda po runda  i ide!

To bi sve puno lakše bilo da nas već u školama uče kako se bolje čuti, kako prepoznati simptome pojačanog stresa i kako njime upravljati. Kako, zapravo, bolje brinuti o sebi u svijet koji traži sve brže i više, a naše tijelo funkcionira na nekim drugim postavkama. 

Iz osobnog iskustva, koji je bio neki neočekivani simptom burnouta? Kako biste opisali svoje iskustvo?

Inače, ja jako volim fitness, ljude i komunikaciju. Kad sam trebala odlučiti s čime idem u poduzetništvo rekla sam si da se neću profesionalno baviti fitnessom jer mi se može dogoditi ozljeda i nemogućnost rada. Ironično, burnout me doveo u takvu situaciju u kojoj nisam mogla raditi ni funkcionirati (smijeh). Burnout je doslovno kao ozljeda koju treba tretirati jer neće nestati sam od sebe.

Možete li sad, kad je prošlo, reći zašto se burnout u vašem slučaju dogodio? Je li uvijek riječ o previše posla?

Svakako da ne možete raditi dvanaest sati dnevno mjesecima i godinama bez pauze i bez posljedica. No nije stvar samo u radnom preopterećenju već i o tome kako radimo. Koliko si pomažemo ili odmažemo u zahtjevnim periodima kada trebamo puno davati.  Nisam doživjela burnout u periodima kad sam imala puno posla, a kad sam imala alate za brigu o sebi i svjesnost o tome koliko je važno pobrinuti se za sebe. Od raspodjele prioriteta, delegiranja, fokusiranog rada na onome što je zbilja važno, do redovnog uzimanja pauzi na dnevnoj, tjednoj i godišnjoj bazi. Tu je i pitanje “punjenja” koliko si dajemo ono što nam je važno, što nas puni.

Postoji puno stvari koje, kao pojedinci, možemo napraviti da se pripremimo i u takve periode uđemo spremniji. A isto tako i na razini organizacije može se malim koracima napraviti puno pomaka za zdravije radno okruženje i bolje rezultate. 

Više je toga kumovalo mom burnoutu, ali najviše to što sam samo gurala dalje jer sam, kao i mnogi, mislila da tako treba, da je to jedini način. Ni na kraj pameti mi nije bilo da se čovjek može dovesti do stanja takve potrošenosti da mu trebaju mjeseci i godine da se ponovno vrati na noge. 

Granice su tu jako važna stvar, znati reći “ne” onome što nije u skladu s nama i “da” onome što zaista želimo, ali se možda ne usudimo zbog nekih uvjerenja. I naravno, dati si vremena da osjetimo što je to u redu s nama, a što nije. 

To je nešto čemu me burnout naučio i moram reći da mi je mnogo ugodnije u vlastitoj koži otkako šititim svoje granice. Psihoterapeutkinja i znanstvenica Irena Jurjević, jedna od predavačica na nadolazećoj konferenciji o burnoutu, iz prakse kaže nešto na tragu toga: 

Koliko vas je iskustvo burnouta promijenilo? 

Promijenilo me iz korijena, kako poslovno tako i privatno. Ne bih to opet htjela proživjeti, ali mogu reći da nije bilo svako zlo za zlo. Puno se bolje brinem o sebi, puno bolje postavljam granice i znam što mi odgovara, a što ne. Osvijestila sam što meni u životu stvarno treba, od čega se trebam odmaknuti, a prema čemu ići. 

Konferencija mi je dala osjećaj svrhe, ali i priliku da kažemo neke stvari za koje zaista smatram da je važno da čuju ljudi. Dobila sam i jasnoću, shvatila sam da želim biti manje iza računala, a više na pozornici dijeliti svoje iskustvo i pomagati. 

Nakon svega, sviđa mi se osoba koja sam postala jer imam veliki osjećaj mira u tijelu koji želim svakome. Naravno, nije to još sto posto i imam još uvijek mjesta za napredak, ali osjećaj slobode koji imam u glavi i tijelu je neprocjenjiv.

Upravo to želimo osvijestiti ljudima konferencijom, da se mogu osjećati opet sigurno i mirno u svom tijelu što je mnogima problem.

Koliko se mi vežemo za uloge koje nosimo i kako to utječe na nas? Možemo li se osloboditi toga?

Mi nismo samo jedna uloga, što je i meni puno puta ponavljala moja mentorica. Trebamo se zapitati: tko sam ja još osim što sam, primjerice poduzetnica, voditeljica, liječnica? Što volim raditi, što me radosti, što me pokreće, u čemu uživam?

Recimo ja sam još strastvena ljubiteljica pokreta i tjelovježbe, MMA borbi, komunikativna sam i obožavam interakciju s ljudima. Partnerica sam, to mi je strahovito važno. Toliko toga sam. Nisam “samo” poduzetnica nego taj paket čini cijelu mene.

I za kraj, vaša iduća konferencija je u Zagrebu. Što nas točno očekuje 21.3.?

Otpuštanje tereta i aktivacija osjetila. Želimo da sudionici ponovno osjete ugodu i mir u tijelu, da se nasmiju i opuste uz otvorene razgovore i malo pokreta. Danas smo preopterećeni informacijama i onim što bismo ‘morali’ ili ‘trebali’. Naš cilj nije Ove godine istražit ćemo kako kontinuirani stres tiho nagriza našu intimu i partnerske odnose; kako nam gasi seksualnu želju i utječe na plodnost, što je tema o kojoj se još uvijek pretiho govori.

Želimo naglas izgovoriti stvari koje mnogi drže u sebi i vratiti se u to tijelo od kojeg smo se toliko odvojili. 

Osim interaktivnih predavanja, panela i svakodnevno primjenjivih tehnika, pripremili smo i aktivan popratni program: 1:1 razgovore s terapeutima, liječnicom i akupunkturisticom te radionice koje ćemo uskoro najaviti.

Early bird ulaznice nabavite do 15. ožujka na Entriju, a više o konferenciji i programu saznate na web stranici. 

Fotografije: Privatna arhiva