Jelena Balić jedna je od najuspješnijih hrvatskih fotografkinja na području komercijalne, editorial i portretne fotografije. Kako razmišlja i stvara donosimo u ovom inspirativnom razgovoru.

Jelenin rad i uspjeh pratimo već godinama. U profesionalnim krugovima, poznata po vrhunskom poznavanju svjetla i tehničkoj preciznosti, njezin rad besprijekorno spaja estetiku komercijalne fotografije s umjetničkim izražajem. 

S više od 15 godina iskustva u komercijalnoj, editorial i portretnoj fotografiji, Jelena je surađivala s vodećim brendovima, medijima i javnim osobama, dosljedno isporučujući vizualno dojmljiv i prepoznatljiv rad.

Rad u kreativnoj industriji je predivan i inspirativan, ali u isto vrijeme može biti i stresan i zahtijevati rastezanje granica u konstantnoj potrazi za kreativnošću i stvaranjem. Čini se da Jeleni to polazi s lakoćom i zato smo odlučili s njom porazgovarati o radu, životu, stvaranju i inspiraciji. 

Kako bi opisala svoj put onome tko vidi samo tvoj Instagram i uspješne projekte? Što se ne vidi na prvu?

Kad netko pogleda moj Instagram, vidi uglavnom samo krajnje rezultate mog rada – finalne fotke, kampanje, poznata lica… ali to je samo mali djelić cijele priče. Moj Instagram ne pokazuje ni trećinu onoga što zaista poslovno radim, i jako rijetko moj privatni život. Jednostavno nisam od onih koji svakodnevno dijele, ne dolazi mi prirodno i to sam prigrlila. 

Ono što se također ne vidi na prvu su svi oni zakulisni dijelovi posla – sati i sati produkcije, planiranja, sastanaka, mailanja, izrade ponuda, moodboardova, pripreme opreme i studija, kasnije probira fotki, retuša koji uzima dosta vremena da izgleda kvalitetno, a dovoljno sirovo. Ne vide se najčešće ni zanimljivi dani snimanja, gdje sam toliko u fokusu da se ne sjetim dokumentirati išta iza kulisa. Većina mojih snimanja je komercijalne prirode pa se radi mjesecima unaprijed. Klijenti objavljuju gotove materijale puno kasnije, nekad i godinu dana kasnije. Stoga su i sama snimanja “u tajnosti” na dan kad se rade, a u trenutku kad to izađe, ja sam već duboko u novim projektima i nekako se ne vraćam lako na ono prošlo da bih to podijelila.

Tako da, Instagram mi je više kao izlog nego dnevnik, a iza svake objave krije se cijeli veoma živ i aktivan nedokumentirani svijet, i privatni i poslovni. Malo mi je tužno jedino što ja zapravo “offline” jako volim dijeliti i iskustva i znanje, ali dok se jednom ne odlučim angažirati nekog da to online radi umjesto mene, instagram će vjerojatno i dalje ostati samo maleni djelić moje priče.

Možeš li nam opisati rad u kreativnoj industriji u kojoj djeluješ? Što je potrebno za istaknuti se?

Rad u kreativnoj industriji je intenzivan, često nepredvidiv i zahtijeva veliku dozu fleksibilnosti, i još bitnije dosljednosti – i u estetici i komunikaciji. Moj krajnji rezultat gotovo uvijek je proizvod timskog rada, pa smatram ključnim znati prepoznati i birati “svoje” ljude – one s kojima klikneš, koji dijele sličan senzibilitet i radnu etiku. Teško je napraviti ono najbolje što znaš i želiš ako postoji clash unutar tima oko ideje kako bi to trebalo izgledati – bilo da se radi o viziji art direktora, klijenta, make-up artista, stilista ili o samom izboru modela.

Je li teško stalno biti u korak s trendovima koji se danas izmjenjuju brže nego ikad?

Nikad nisam ni pokušavala biti u koraku s trendovima 🙂 Doduše kod fotografije to stvarno i nije toliko bitno, kvaliteta se može prezentirati na puno različitih načina i uvijek će postojati tržište za tu viziju rada. 

Naravno, nemoguće je biti okružen vizualnim sadržajem i ne upiti podsvjesno neke nove momente koji se odjednom češće pojavljuju, što bi mogli nazvati trendom, ali kad mi neki takav moment prirodno sjedne, onda mu se i prepustim. Na primjer, prije 7-8 godina bilo mi je bitno da je sve jako oštro i krcato ispolirane teksture, a sada više naginjem soft bluru, nekoj prirodnijoj mekoći i ljepoti u nesavršenosti; što je isto dio mijenjanja globalne estetike zajedno s dobom u kojem jesmo. 

Nikad ne bih mijenjala svoj potpis iz suštine da bih se uklopila u nešto što trendira. Bilo je ipak i snimanja na kojem bih popustila na nečiju drugačiju viziju, i gotovo uvijek požalila. Ali i naučila iz tog.  

Je li tvoja karijera bila nešto što si jasno planirala ili se događalo spontano?

Krenula je i godinama trajala potpuno spontano, iz nečeg što je meni bila zabava. S 18 sam krenula fotkati, prvo svoje frendice, pa malo po malo modne projekte kolega studenata s TTF-a. Ja sam studirala, i na kraju diplomirala, grafički dizajn, no dok sam došla do diplome već sam radila full time kao fotograf i više se nikad ničim drugim nisam bavila. I nekako je spontano sve vodilo jedno drugom prema sve ozbiljnijim poslovima, naslovnicama, editorijalima, kampanjama, billboardima. No koliko god mi se događao spontani uspjeh, odnosno dolazili su pozivi za poslove koje nikad nisam sama tražila, uvijek sam ih ozbiljno shvaćala i ozbiljno se pripremala. Sjećam se da sam još 2011. pred prvu veliku kampanju za jedan shopping centar, čiji billboardi i plakati su bili po cijeloj državi na godinu dana, zvala iskusnije kolege raspitujući se oko procesa naplate, stavki, računanja otkupa autorskih prava i sl., i nisam baš dobivala (makar ne iskrene) odgovore. Nažalost nemaš gdje to naučiti ni saznati, osim kroz bliže odnose s kolegama i ljudima iz industrije koji će biti otvoreni i iskreni. Onda sam našla jednu agenticu fotografa i platila joj 100 eura da mi da prijedlog ponude kakvu bi mogla poslati. To mi je postala osnova znanja oko pozicioniranja i elemenata koje bi trebala naplaćivati, i iza kojih trebam stajati kvalitetom. Moju specifičnu situaciju čisto navodim kao primjer, ali voljela bih da danas mlađi fotografi jednako ozbiljno grade svoje karijere. Budućnost i kvaliteta cijelog tržišta leži na tom, a fotografi utječu ne samo na druge fotografe nego i stiliste, make up artiste, frizere itd. – koji rade snimanja.

S vremenom sam malo jače krenula i sama kormilariti i usmjeravati se ka snimanjima i klijentima koji odgovaraju mojoj estetici i radnoj etici. Kad imaš jasnu viziju što želiš i ideš u tom smjeru, lakše se sve okolno posloži da dođeš do svojih ciljeva, ali uz podlogu puno rada, truda i ljubavi prema poslu.

Što ti znači biti autentična? Je li ti ikad postalo teško razlučiti svoje želje od tuđih očekivanja? (kako u poslu, tako i životu)

U mom slučaju, godinama sam radila vođena isključivo unutarnjim osjećajem – kako nekoga osvijetliti, ispozirati, prikazati, na kraju krajeva i retuširati – bez da sam ikada stala i racionalizirala taj proces kao neku unaprijed zadanu namjeru ili smjernicu koju ću uvijek pratiti. Taj pristup jednostavno proizlazi iz mene – iz načina na koji doživljavam ljude koje fotografiram. Ne postoji drugi način na koji ih mogu vidjeti fotoaparatom. Zanimljivo mi je bilo s vremenom, a pogotovo u posljednjih 5–6 godina, dobivati konzistentne povratne informacije od klijentica i klijenata koji žele raditi sa mnom jer vide u mojim fotografijama koliko volim žene. Kako ih prikazujem snažno, lijepo, dostojanstveno – uvijek u nekom njihovom najboljem svjetlu, bez vulgarnosti i pretjerivanja i izrade plastičnih lutki. I što je najvažnije, uvijek su one – one.

Posebno mi je dragocjeno to što tu poruku nisam morala artikulirati riječima – već su je ljudi prepoznali isključivo kroz moj vizualni potpis. S različitih strana, različiti ljudi su pročitali istu poruku. To mi potvrđuje da je ono što radim autentično.

Kako postižeš da si stalno na “visini zadatka”? Ima li trenutaka kad se ne osjećaš inspirirano?

Vjerujem da jesam većinom na “visini zadatka” jer mi je to bitno, stvarno bitno da nekom dam ono što treba od mene, i uvijek ću se truditi i pripremati za neko snimanje kao da je među prvim ikad odrađenima, a ne neko tisućito. Dan danas imam laganu tremu i pitanja sebi “kako ću ja to izvesti” pred svako snimanje. Ne vidim to kao manjak samopouzdanja u svoje iskustvo i sposobnosti, nego da mi je naprosto stalo uvijek iznova. Kad tog ne bude bilo, vjerojatno neću ni fotkati više jer mi neće biti zanimljivo. 

A naravno da ima trenutaka kad se jednostavno ne osjećaš u elementu ili se nešto naprosto “ne događa”, kako znamo reći na snimanjima – i to je ljudski. Biram nekad od nečeg i dignuti ruke umjesto da predugo forsiram nešto što već u 20 min vidim da neće funkcionirati, regrupiram se i idemo na nešto drugačije. Tada mi pomaže naprosto 15+ godišnje iskustvo, radna etika i povjerenje u to da znam što radim, i kad ne djeluje sve savršeno.

Što najviše voliš kod svog posla? Koji te trenuci najviše ispune?

Volim stvarati s ljudima s kojima maksimalno dijelim viziju i osjećamo obostrano povjerenje.

Volim momente kad sam toliko duboko u procesu fotkanja i dolazim do “THE” fotke koja me doslovno uzbuđuje, a to osjete (i itekako čuju) svi na snimanju. Volim čuti i vidjeti na klijentima da sam im pružila ono što su htjeli, da odlaze od mene lakši, s više samopouzdanja. A svoje fotke obožavam vidjeti kad prođe nekoliko godina i zaboravim sve detalje procesa, vidim ih nekim novim očima kako ih i netko drugi vidi. Pa se onda zapitam “Kako sam ja ovo izvela? Kako bi ja ovo ponovila?” I tako sve u krug.

Što bi rekla nekome tko tek sad kreće – kako se probiti i što je najvažnije?

Ne pokušavaj biti netko drugi. Gledaj puno, snimaj i snimaj, uči tehniku, ali još više uči slušati sebe. Dosljednost i strpljenje su podcijenjeni – a najvažnije je ne odustati kad ne ide odmah. Nema brzih prečaca, ali sve dođe kad si u skladu sa sobom. Okruži se ljudima koji te kuže i koje ti kužiš, stvaraj svoju zajednicu za podršku i razvoj. Cijeni se, i cijeni sve koji su utrli put prije tebe, ostavi ga još boljim za iduće. Ne boj se konkurencije, ona stvara zabavnije igralište koje samo može bolje napredovati, kao i ti. I za kraj, jako bitno – sav talent i znanje ovog svijeta te neće dovesti daleko ako nisi naprosto pristojna osoba s kojom je ugodno raditi.

Što danas znaš, a voljela bi da si znala prije 10 godina?

Da trebam olabaviti s perfekcionizmom. Da mogu biti dobra, ispunjena majka – i uspješna u karijeri. Da se stvarno ne bojim ići prema onom što istinski osjećam da treba biti moje, i da isto tako pustim ono što sam prerasla, jer doći će bolje. Jedna zatvorena vrata uvijek otvore neka bolja.

Što ti znači uspjeh i postoje li još stvari koje nisi ostvarila, a želiš?

Uspjeh mi danas znači slobodu – da biram s kim radim, kako radim i kada ne radim. Moj lijepi studio u kojem uživam stvarati. Divan obiteljski život, u sve većem miru sama sa sobom. I dalje imam želje – neke intimne, neke poslovne. Ali nije mi važno sve odmah. Volim osjećaj da ima prostora za rast i da imam tisuću ideja čijem sprovođenju se veselim. 

I za kraj; čega nam danas nedostaje kao društvu generalno?

Strpljenja. Empatije. Prihvaćanja različitosti, a najviše one svoje. Stvarnog kontakta, bez filtera. Vremena. Globalno previše radimo, premalo živimo u trenutku, a preozbiljno doživljavamo puno tog čega se nećemo ni sjetiti kad ostarimo.

Fotografije: Jelena Balić