/Piše:Anamarija Virant/
Trenutačno, jedino ako živite ispod kamena niste vidjeli neki od memova vezan za Beckhamove i njihovu obiteljsku dramu. Mora se nešto prokomentirati. I da, zabavno je, svi imamo mišljenje o tome, ali postoji li više univerzalno iskustvo?
Koliko je uopće moguće imati izolirani mišljenje, kad svi dijele svoje?
Prije Beckham drame, bilo je nešto drugo, pa nešto drugo, znate već i sami. Pisali smo nedavno o kraju clean girl estetike koja se stvorila kroz vrijeme. Nekoliko godina smo učili o tome kako postići “no make up – make up”, kako savršeni zalizati kosu i nacrtati pjegice. Čak i ako to nije nužno naš stil, upijali smo gledali i nekako prirodno, se priklonili tome i mi sami. Ali, dobro, stvarno nije ništa novo da su društvene mreže pune mikro trendova koji se doslovno svakodnevno izmjenjuju. Pa smo tako nedavno svjedočili ( i dijelom još svjedočimo onima koji su se tek priključili) dijeljenju 206. Godine? Zašto baš 2016. Godina, tko je to pokrenuo? I kako se dogodilo? Postoje teorije, ali realno je da nije ni važno.
Internet je odlučio da dijelimo trenutke iz 2016. godine. Može? Može.
I sve je to zabavno, bezazleno i nema apsolutno ništa pogrešno u tome. Do onog trenutka kad se usudimo zapitati koliko su naše mišljenje, ukus pa i stavovi oblikovani onime što vidimo online. Meni jedan od toliko neočekivanih omiljenih trendova koji su se neočekivano pojavili je kad su ovo ljeto paradajz i pašteta na plaži (ili ipak po mogućnosti, na brodu) postali estetični i hvale vrijedni objave i dijeljenja nostalgičnih crtica iz života. Kakos e to dogodilo? Bez Instagrama bilo bi zakopano u eri sramote i “paradajz turista” zauvijek. Ali, još jednom se pokazalo da trend može postati baš sve.
Kako stvarno nastaju trendovi?
Trendovi, u današnjem obliku, bitno se razlikuju od onoga kako su izgledali u prošlosti. Brži su, kraće traju, a s drudge strane imaju priliku izazvati puno veću histeriju nego ikad prije. Ako se trend primi, gotovo je nemoguće doći na kutak interneta gdje mu nećemo biti izloženi. I malo odjednom ćemo znati barem neke činjenice o njemu.
Suprotno raširenom mišljenju, trendovi ne nastaju slučajno, barem ne često. Oni su pažljivo kurirani i oblikovani kako bi se prodavalo više i brže. Zapravo, poprilično je jasno, da bi nešto postalo trend, to mora vidjeti što veći broj ljudi, a da bi to moglo biti moguće, trend moraju prigrliti one koje mi gledamo. Influenceri, kreatori, određene zajednice i ljudi čije mišljenje nam je važno, ili barem čije mišljenje ne prolazi nepromijenjeno. Trendovi najčešće traju 4 do 5 godina, dok oni najkraći traju dvije godine. Ako vam se ovo čini predugo to je zato jer i je.
Mi danas čak više ni ne živimo u vrijeme brze izmjene trendova, živimo u vrijeme brze izmjene mikro trendova koji dođu naglo, brzo i izgore poput šibice, još brže nego što su počeli. Ali ima ih puno i glasni su. Oblikuju naša mišljenja na dnevnoj razini, bez da smo toga stvarno svjesni.
Autentičnost, što je to?
Iako određeno “kopiranje” nije ništa novo i oduvijek smo, na neki način, težili tome da se priklonima masi. Pa smo tako i ranije izgledali nalik jedni drugima, jedan model jakni je bio najpopularniji, a jedna pjesma je bila najveći hit. Ali, danas? Slažemo se da je sve to podignuto na jedan potpuno novi, teško uhvatljiv nivo. Svi se nekako bojimo prosječnosti, a s druge strane, ako se ne priklonimo masi osjećamo da nešto propuštamo, čak i ako je riječ o vlastitom mišljenju ili nekom bezazlenom trendu na Instagramu. Prilike za individualnost nikad nije bilo više, a s drudge strane, nikad ju nije bilo teže imati, čak i ako stvarno želimo.
Sociolog Pierre Bourdieu još je sedamdesetih pisao o tome kako ukus rijetko nastaje u vakuumu, već se formira kroz obrazovanje, medije i društvene krugove kojima pripadamo. I to je logično, samo je sedamdesetih tih krugova bilo bitno manje, a buka sa strane nije bila ni približno glasna.
Svaki scroll donosi novu referencu, novo mišljenje, novu „istinu“ o tome što je trenutačno poželjno, pametno, lijepo ili vrijedno pažnje. I dok nam se čini da sve to samo promatramo sa strane, dio toga se neminovno taloži; u načinu na koji razmišljamo, biramo i formiramo stavove. Problem nije u samim trendovima. Oni su oduvijek bili dio društva, način povezivanja, prepoznavanja i zajedničkog jezika. Problem nastaje u trenutku kada više ne razlikujemo što nam se stvarno sviđa, a što smo samo dovoljno puta vidjeli da smo prihvatili kao vlastito. Kada se uhvatimo kako branimo mišljenje koje nikada nismo sami oblikovali, ili osjećamo blagu nelagodu jer nismo „u toku“ s nečim što realno nema nikakav utjecaj na naš život.
U toj konstantnoj izmjeni mikro trendova, autentičnost postaje nešto o čemu svi govore, ali rijetko tko je stvarno siguran kako izgleda u praksi. Je li to dosljednost sebi, čak i kad to znači da ne dijelimo isto mišljenje kao većina? Ili je to samo još jedan pojam koji smo pretvorili u estetsku kategoriju koja zvuči seksi i kul?
