Lako je biti u društvu kad smo upravo napredovali na poslu, a u privatnom životu sve cvijeta. Ali, kako raditi na prihvaćenosti, kako tuđoj tako i vlastitoj kad nije sve ni blizu kako smo zamislili.
Tabu od toga da nismo dobro
Kad ti netko prepričava svoj loš dan, lako se nadovezati s “e tak’ je i meni bilo”. Ali, kad se čini da je svima oko nas super, da im sve ide po planu dok smo mi u sredini nekog teškog razdoblja čini se da je svima dobro dok se mi raspadamo. I u tom osjećaju je jako teško razumjeti da nismo sami jer kako bi nas itko mogao razumjeti, kad se čini da nitko nema loš dan, a pogotovo loš period kojem se ne vidi kraj?
"Sram od toga da nam ne ide dobro, da nam nije ni do čega, da smo možda donijeli loše odluke, ili da financijski trenutačno ne možemo pratiti sve što bismo željeli je ogroman. I što duže šutimo, to se taj jaz čini veći i jači. Kao, nemamo što za ponuditi pa šutimo i glumimo da je sve super. Onda zamjeramo jer nas nitko ne razumije i začarani krug se nastavlja."
Postoji fenomen prepričavanja loših stanja retrogradno. Kad je sve prošlo, kad više nismo usred tog lošeg perioda, otkaza prekida ili čega već – kad prođe sve – čini se lakše ispričati. Gotovo da osjećamo ponos što smo preživjeli, ali paradoks je da se otvaramo kad pomoć onda zapravo više ne trebamo. I taj fenomen je istražen i potvrđen. Strah od opterećivanja drugih je jedan od razloga zašto ne tražimo pomoć kad trebamo i zašto se ušutkavamo. Osim navedenog, raste strah od konflikta, od gubitka bliskih veza i od pretjeranog izlaganja vlastite intime. U tom trenutku razvijamo obrasce šutnje kojima se pokušavamo zaštiti od mogućih loših ishoda našeg otvaranja. Odgojene da budu ljubazne pod svaku cijenu, mnoge žene strahuju da će, ako iskreno izraze svoje potrebe i želje, narušiti ili čak uništiti svoje odnose.
Tako poznati imposter sindrom
Imposter sindrom je poznat osjećaj više manje svima. Često se veže uz posao, uz to da nismo dovoljno dobri i poznato pitanje “Što ja tu uopće radim?” Ali, kad to prenesemo na privatni život dolazi do problema jer umjesto da se oslanjamo na nama drage ljude, osjećamo kao da im smetamo. Kao da će situacija u kojoj trebamo pomoć i podršku narušiti osjećaj pripadnosti. Prijatelji se poznaju kad je teško, ali često to zaboravimo. Da su oni tu nam pomognu baš kad nam je teško, a ne samo da skupa smijemo kad sve ide po planu. Ali, naše mentalno zdravlje doslovno ovisi o našoj mogućnosti povezivanja s drugima, a to znači i kad je lako i kad je teško.
"Kad se sve raspada i kad se osjećamo kao promašaj i kad se čini da kasnimo za drugima velika je vjerojatnost da većina ljudi oko nas ima isti problem s nekim područjem svog života. Onaj toliko željeni balans često je samo iluzija jer uz sve što pokušavamo ostvariti teško da svaki dan možemo ostvariti sve baš kako smo zamislili i osjećati da smo na svim poljima dovoljno dobri. Ako smo dobili otkaz, vjerojatno je netko toliko nesretan na svom poslu da je čak i ova opcija bolja."
Uspoređivanje kao najdraži sport
Svi smo mi, najčešće, sami sebi u centru i previše razmišljamo kako nas drugi vide, dok svi drugi vjerojatno rade isto. Ljudska priroda je sklona sebičnosti, naše je polazište često pitanje: ‘A što je sa mnom?’ Kada smo sami sebi središte svijeta, uspoređivanje s drugima postaje problem. Kad otvorimo društvene mreže, gotovo automatski sve gledamo kroz prizmu usporedbe. Istraživanja pokazuju da osjećaji zavisti, ljubomore i stalno uspoređivanje s drugima zapravo mogu uzrokovati oštećenja mozga. Upravo ta šteta često vodi do depresije i osjećaja praznine koje mnogi od nas osjete kad se uspoređuju s drugima.
Nezdravo uspoređivanje s drugima, kako smo svi s vremenom shvatili, zapravo je ono na čemu internet zapravo počiva. Svakodnevno, i više puta na dan, probijamo se kroz tuđe uspjehe servirane kroz ispeglane fotografije savršenih domova, odmora, obroka, treninga, humanitarnih akcija, emotivnih ispada,tijela, beba, muževa; ukratko života.
Onaj tip ‘inspirativnog sadržaja’ koji smo nekad konzumirali u puno manjim količinama, dok smo listali časopis kod frizera ili pričali s nekim koga dugo nismo sreli, a sad baš rastura u životu. Dakle, ona tjeskoba zbog društvenog statusa tipična za devedesete i gorki, kiseli osjećaj koji se javi kad predugo ostanemo zaglavljeni u feedu? Očito je da su to dvije strane iste medalje što potvrđuje i sve veći broj istraživanja o potencijalno mračnim psihološkim posljedicama konstantnog uspoređivanja kroz scrollanje.
I zato, kad će se idući put činiti da svima drugima ide bolje, da smo jedino mi ti koji smo u nekoj vrsti problema, gotovo pa je sigurno da je to jako daleko od istine.
Fotografije: Pinterest
