Brze izmjene trendova su nešto na što smo se odavno navikli. Ali koliko često razmišljamo kako to utječe na našu realnost? Koje odluke su stvarno naše, a koje donosimo radi utjecaja i moranja? 

Bilo da je riječ o onom najočitijem segmentu – modi ili nekim puno dubljim stvarima – trendovi se izmjenjuju brzinom svjetlosti. Htjeli to ili ne utjecaj koji to ima na nas je velik i treba naučiti plivati kroz sve to. Donosimo li svoje odluke svjesno ili upijamo što rade ljudi oko nas? Izgledamo li svi jednako i ima li uopće nešto loše u tome?

O svim tim stvarima odlučili smo porazgovarati s dvije mlade, uspješne žene koje i rade u industriji koja od njih zahtijeva praćenje trendova, brzu prilagodbu i rješenja. Svaka nam je, svojim pogledom, približila kako trendovi utječu na njih i kako se izboriti s pritiscima istih. 

Josipa Bračanov Jo je suvlasnica 4A:M agencije i balansira evente, festivale, majčinstvo i sve između što čini život. Event industrija je poznata kao jedna od onih u kojoj nema stajanja, ali ne može se primijetiti da ju to iscrpljuje. 

Monika Pehar koja je u agencijskom svijetu već desetljeće, a trenutačno vodi team u Boiler powered by Degordian kao Senior Key Account & Operations Manager. Rad u digitalnoj agenciji je brz i često je važno prvi primijetiti neki trend. Kako to izgleda u stvarnosti za Moniku? 

Kada su trendovi u pitanju, kako usklađuješ osobni izbor i ono što je popularno? Kako ostati autentičan?

Josipa: Iako bih na prvu rekla da trendovi ne utječu na mene, to i nije baš tako i mislim da na sve nas trendovi utječu više manje. Jedan trend koji je snažno utjecao na mene bio je minimalizam – toliko sam ga ozbiljno shvatila da me s vremenom počeo opterećivati. I unatrag godinu dana ga se oslobađam i bolje se osjećam sad. Nemam grižnju savjesti kad kupujem jer gotovo sve kupujem putem Vinteda, kupujem kvalitetno i ne bacam, nego prvo odnesem na popravke kod krojačice, postolara, majstora… Iako i dalje kupujem malo, odlučno sam završila svoju (ekstremno) minimalističku fazu.

Monika: Mislim da velik utjecaj mom stilu ima moja okolina i ljudi s kojima svakodnevno provodim vrijeme, a onda i društvene mreže i određeni influenceri koje pratim a njeguju sličan ako ne i isti stil odijevanja kao i ja. Primijetila sam kroz godine, da kako se intenzivnije družim s nekom osobom/osobama da usvojim nešto od nje/njih i nekako to spojim sa svojim stilom, bilo da je riječ o modi, muzici ili nečem trećem – nije u krivu onaj koji je rekao “s kim si takav si”. Između ostalog, ja sam jedna od onih osoba koja u ormaru i dalje ima odjeću iz srednje škole – misleći da ću nekad nešto od toga opet nositi ili moći ukomponirati u današnji stil, odnosno trend. Baš sam neki dan pričala s prijateljicom da sam u zabludi što se toga tiče – jer na kraju dana, ako se opet nešto vrati u modu kupit ću vjerojatno tu novu “upgrejdanu” krpicu, a ne izvlačiti nešto iz 2006.iz ormara, osim ako baš ne postane dobar vintage komad. Iskreno najbolji pokazatelj kako mi se stil mijenjao jesu fotografije – obožavam pogledati memory of the day na društvenim mrežama  i vidjeti u kojem sam mindsetu bila tamo neke godine, što sam nosila na sebi i kako sam bila našminkana, kako mi je kosa izgledala isl., a onda se naravno prisjetim i što mi je u glavi tada bilo (i što nije) i zapravo moram reći da sam zadovoljna – nema puno toga što bih promijenila – sve mi se uvijek čini dozirano i u skladu s onime što ja jesam i što sam bila s obzirom na vrijeme i životne okolnosti kojima sam tad bila izložena.  Manje-više sam zadovoljna! I tu se zapravo opet vraćamo na tu povezanost s osjećajem koje je određeno vrijeme nosilo i zahtijevalo.

Kako gledaš na (pre)brze izmjene trendova i osjećaš li pritisak da moraš stalno biti u toku s novim trendovima?

Monika: PREBRZE izmjene trendova je možda i preblaga riječ – ne okreneš se već je novi trend na pomolu, da ne kažem upogonjen i usvojen i već je netko objavio story o istom, i to ne samo kad je u pitanju moda i estetika bilo čega, nego i glazba, trening, prehrana, film, putovanja, gastronomija, lončarstvo, you name it – samo pomisliš na nešto već se izvrtjelo par trendova na tu temu i tvoj algoritam već operira da ti ga servira na feed i namami te. I sama podliježem određenim trendovima (ali u zavisnosti koliko sam nečemu izložena) i nekad se omakne brzopotezna kupnja kada je u pitanju moda, ali puno rjeđe nego što je to bilo ranije (da ne kažem kad sam bila mlađa).

S druge strane ni nema više tog osjećaja sreće toliko kad si kupiš nešto, kao onda kad si išao s mamom/tatom u shopping par puta godišnje i onda bi baš bio uzbuđen novim komadima u ormaru ili novim mobitelom i amortizirao ih konstantno i to je nekako tužno isto u cijeloj toj priči brzo mijenjajućih trendova – izgubio se taj osjećaj uživanja u tako nekom materijalnom dobru jer je sve postalo jako dostupno i pomalo iskrivljeno. Društvene mreže tu svakako ne doprinose, odnosno doprinose brendovima, ali ne našem džepu jer smo stalno direktno i indirektno izloženi nekim novim standardima koje treba dostići i moranjima i oglasima, kampanjama, influencerskim sadržajima i sličnim marketinškim strategijama i taktikama – toliko da je baš teško ostati hladan na sve to i ne kupiti, odnosno uštedjeti novac. 

Mislim da je danas više nego ikad, naglašen taj moment “imanja” i “moranja”, bilo da je riječ o muškarcima ili ženama, koji su svaki dan putem različitih kanala, i offline i online izloženi stalnim subliminalnim ali i vrlo direktnim porukama koje sve govore isto: “ ovo moraš imati, da bi se osjećao prihvaćeno. Naglasak je u biti  na osjećaju koji trend nameće i emociji koju želi izazvati u potrošačima. A, s druge strane svaka osoba je kao brend i priča za sebe i gradi svoj imidž kroz cijelo postojanje i ponašanje te svoje “jedinstvene” akcije i reakcije. Kako se odijeva, što jede, što pije, gdje se kreće, gdje putuje, što čita, što sluša, čime se bavi i gdje radi, kako održava liniju i koji su joj hobiji isl. I sve to kreira određeni imidž koji njeguje i stvara na van. Kako se događaju novi trendovi – tako dolazi i do tog novog pritiska u nama da moramo nešto isprobati i na kraju dana kupiti kako bismo nadogradili taj naš imidž i tako u krug. 

Osjećaš li da je teško ostati autentičan kad stalno vidimo nove stvari koje “moramo” imati?

Josipa: Mislim da smo nalik jedni na druge i ne vidim ništa loše u tome.

Ponekad osjećamo pritisak da budemo “u trendu”. Kako se nosiš s tim kad vidiš što drugi ljudi rade na društvenim mrežama? Imaš li osjećaj propuštanja?

Monika: Odlično pitanje. Mislim da smo ovom osjećaju svi koji aktivno koristimo društvene mreže stalno izloženi, i neću te lagati, malo – malo mi dođe da izgasim privremeno društvene mreže, ali i shopping aplikacije. Fun fact – prije mjesec dana mi je došla obavijest od jedne shopping aplikacije da su me suspendirali zbog toga što nisam ništa kupila otkad sam postala članom. Smatram to malom ali velikom pobjedom. Našalila sam se da bi bilo dobro da me privremeno sve shopping aplikacije suspendiraju tako. Tako da eto, sugestija za shopping aplikacije da počnu privremeno suspendirati korisnike zbog pasivnosti pa da vidimo hoće li obrnuta psihologija djelovati na ponašanje kupaca. Konkretno, tim potezom, mene nisu natjerali da kupim nešto, ali zato na nekim drugim shopping aplikacijama određenih brandova mogu dobiti medalju za praćenje novosti i “trženje” istih. Šalu na stranu, u zadnje vrijeme sam podložnija spremanju stvari u favorite i puno onih “prespavaj pa ćeš vidjeti” praksi pa onda malo malo nešto i nestane i riješi me dileme. Savjet bi bio ako već nismo skloni izbrisati aplikacije ili društvene mreže – spremi u favorite za poslije, daj si koji dan – možda zaboraviš, možda nestane, a vjeruj mi izbacit će “oni”  ponovno to isto samo bolje i upgrejdano pa ćeš kupiti ako ne možeš već prežaliti. Drugi savjet je – napraviti si budget i budi realna sam/a sa sobom – ako voliš modu ili putovanja i ine gastronomske užitke, ove i one tretmane, neke tech stvari ili kozmetiku isl.  – nemoj si ih zabraniti da bi stala/stao na loptu, nego odredi budžet koji ti je ok da potrošiš u određenom periodu da zadovoljiš tu želju, ali da si ipak u granicama “normale” ili bar girl math normale. Što bi se reklo – ako si umjeren u čemu god, sve je to okejčić! 

Drugi moment, puno bitniji od prvog, koji s godinama dođe ako aktivno pratimo i koristimo društvene mreže je i taj ljudski/emocionalni moment i društvene norme koje su postavljene na način da ako se do nekih 30ih godina (i mlađe)  nisi ostvario kao roditelj, kupio stan/auto, otvorio svoj business, proputovao pola svijeta ili  nešto šesto može dovesti do osjećaja neuspjeha i onda tu društvene mreže dođu kao šlag na tortu pa te još više zakucaju i dovedu do preispitivanja svih svojih odluka. Kao i te neke povrijeđenosti životom i nepravdom istog jer ti se zvijezde nisu naklonile kao drugima. Mislim da je ovo osjećaj u kojem smo se svi jednom našli scrollajući društvene mreže – jer uvijek nekome nešto fali, od krpica do nekakvog željenog odnosa s drugom osobom ili posla kojim se želimo baviti ili nekakvog znanja ili vještine koju ne posjedujemo. Često može djelovati i poticajno i motivirajuće, da se probudiš i nešto pokreneš ili samo budeš hrabriji u najmanjim stvarima, jer sve počinje od promjena malih stvari i navika kod nas samih. Tako si ja to nekako postavim – obuzme me neka “zdrava zavist” koja me zapravo navodi da mi je očito “to nešto” što me trigeriralo bitno i da se trebam početi kretati u tom smjeru i biti hrabrija, a ne hejtati nekoga jer ima nešto što ja nemam. 

Radiš u industriji u kojoj moraš cijelo vrijeme biti “on” i pratiti trendove. Postane li nekad iscrpljujuće, naročito kad znaš da je riječ o nečem prolaznom?

Monika: Apsolutno – i to u zadnje vrijeme sve više, nerijetko mi dođe ugasiti društvene mreže zbog zatrpavanja informacijama i konstantnim stvaranjem potrebe za nečim. Ja dobro razumijem da je na društvenim mrežama prikazano sve najljepše i svi žive savršene živote i imaju predivne odnose sa drugim ljudima, a realnost je neka skroz drugačija i svi vode neke borbe, kakve-takve, međutim nemaju svi ljudi i dobne skupine tu širinu pa ta zavist može prerasti i u onu lošu, da ne kažem ne zdravu. Ugasila društvene mreže još nisam, čak ni privremeno (iako potičem takvu vrstu detoxa) – kako si i sama rekla, agency life koji je marketinški usmjeren dovodi do toga da je potrebno stalno biti u toku s događanjima i s trendovima – koji se prvo dogode viralno manje više. Nekad je overwhelming, a nekada, vrlo često, zaista posluži poslu – najčešće inspirativno ali nekad i kao već gotovo rješenje. Tako da, tanka je granica ovdje između “ne mogu više te društvene mreže i sutra gasim sve” do “klizim po mahali scrollam instagram” vibea. Što se tiče prolaznosti trendova u smislu modnog izričaja – ja sam nekakav el clasico tip koji naginje takozvanoj old money estetici. Manje više sam u beige/bijelim/crnim/neutralnim kombinacijama tijekom cijele godine, ali dogodi se par “lutanja” van tog stila osvježenja radi – bilo da je riječ o nekom dezenu ili boji ili jednostavno nekakvim fora tenisicama/cipelama koje malo odstupaju od moje klasike. Oduvijek se trudim kupovati stvari koje ću moći kombinirati s više drugih već postojećih krpica iz ormara, nevezano je li riječ o dnevnim kombinacijama ili kupovini haljine za neku posebnu prigodu poput svadbe – baš mi je nekako uvijek bitno da ću nešto takoreći “amortizirati” više puta jer si tako mogu opravdati trošak lakše i ne boli me duša kad izdvojim neki iznos za nešto što mi se baš jako sviđa.

Josipa: Pošto se bavimo eventima, naravno da pratimo trendove, od glazbe do novih lokacija i đireva do trendova na društvenim mrežama. Osim što pratimo trendove, mi ih postavljamo. Primjerice, dnevni izlasci su nešto što je moj suprug i poslovni partner prvi doveo u Hrvatsku kao i održavanje evenata na neuobičajenim lokacijama. Trendovi dolaze i prolaze, ali suština ostaje ista – ljudi žele pripadati, povezivati se, zabavljati i doživjeti nešto posebno. Naš je posao samo pronaći nove načine da im to omogućimo.

Kada te trendovi vode prema nečemu što nije u skladu s tvojim osobnim ukusom – znaš li uvijek prepoznati da to nije za tebe ili povremeno, ipak, padaš pod utjecaj?

Josipa: Teško je razlučiti gdje osobni ukus počinje, a gdje utjecaj trendova ili drugih osoba. U modnom svijetu, primjerice, to bi mogli biti kitten heels ili široke traperice. Vjerujem da je to moj ukus, no kad se sjetim mladosti, platformi, pete od 12 centimetara i skinny traperica, postavlja se pitanje – čiji je to bio ukus tada? Nosila sam te stvari s uvjerenjem da su bili moj stil i da pratim trendove, no moda je kao i sve prolazna, nešto se vraća, nešto ostaje. Međutim, nikada ne bih izabrala nešto samo zato što je popularno – bilo da se radi o odijevanju, načinu rada, izboru literature ili glazbe. Je li privlačnost prema nečemu došla iz neke dubine i ili pod utjecajem trenda? Ne zamaram se previše time dok god rezonira sa mnom.

Kako se nosiš s tim “brzim ciklusima izmjena” kada je riječ o modi ili životnim navikama? 

Monika: Pa znaš što, nisam više toliko nepromišljena pri kupovini, jer vidim što mi i koliko dugoročno nosi zadovoljstvo i taj neki “feeling za osjećaj” kojeg želim postići. Sve češće pustim vrijeme da učini svoje pa ako mi je nešto i dalje u glavi i škicam to svako toliko, onda si opravdam to i udovoljim si, a nešto drugo stavim na hold ili u potpunosti maknem s bucket liste. Što se tiče životnih navika, kao i sve – samo treba krenuti dan po dan, bez odustajanja. Svi nekad malo zapnemo, ali realno svake minute možeš krenuti s nekom promjenom – u svemu je samo bitno biti konzistentan i dobre navike se lako usvoje. Ja sam nekako trenutačno orijentirana na taj “dan po dan” modus operandi i da stvari koje konzumiram, bilo da je to moda, neko štivo, film, izlasci, hrana, trening i suplementi, putovanja, druženja budu kvalitetni i da mi donose isključivo dobar i opuštajući osjećaj u tijelu i umu. Mislim da se dobar dio života jako često dajemo i konzumiramo svašta zbog tuđih želja i pozdrava i nekakvih postavljenih normi da bismo se drugima svidjeli, ali i okolnosti životnih pa zapostavimo sebe. Treba se vratiti sebi ili ako nismo sigurni uopće tko smo i čemu težimo, upoznati se iznova i isprobavati različite stvari i stavljati se u situacije u kojima nismo bili da bismo saznali što nam je i tko nam je ok, a što ćemo i koga ćemo rado otpustiti od sebe. 

Josipa: Volim dinamiku, brzinu, ne plaše me promjene i rijetko se umaram. Svakog dana je puno podražaja, puno ljudi i iskustava, ali mene, kao i većinu nas koji se bavimo eventima, to puni i hrani. Međutim, volim i mir i tišinu, posebice nakon izrazito intenzivnih perioda kao što su festivali. Nakon toga najčešće otputujemo, uživamo u sporim jutrima s našim djetetom i psom, plivam u moru, pišem pjesme i čitam knjige.

Kako riješiti problem potreba za stalnom konzumacijom nečega? Ima li rješenja uopće?

Monika: A nema nažalost – više je to do nas samih i životnih faza u kojima nam je nešto bitno i manje bitno pa na taj način i prioritiziramo konzumaciju ovoga ili onoga. Treba detektirati “problem” i stati na loptu i malo se presložiti u glavi, odnosno shvatiti što je nama bitno u ovom trenutku i što će nas zaista ispuniti, a što ipak može malo pričekati – bilo da je riječ o modi i krpicama, nekakvoj edukaciji/tečaju, putovanjima, i gadgetima ili investicijama, kozmetičkim tretmanima do većih stvari poput pokretnina/nekretnina. Možda je ključ u tome da vidimo odnosno procijenimo koliko će nas to nešto obogatiti kao osobu dugoročno, a što je samo kratkotrajan indulgence. U svakom slučaju ničega neće nestati – svega će biti samo više i uvijek sve dolazi u “upgrade” verziji. Naravno nekad si moramo dopustiti brzopotezne odluke bez promišljanja, ali ih minimizirati, ako potrebu za stalnom konzumacijom nečega gledamo kao na problem. 

Što misliš koje je rješenje i kako više slušati sebe?

Josipa: Slušati sebe, slijediti intuiciju i osluškivati tijelo koje nam često govori što nam je činiti jer sve resurse već imamo u sebi. Ali treba slušati i druge; nismo u svemu najpametniji i sve što proživljavamo, netko je već proživio prije nas. Čitajte; gotovo svi odgovori već su zapisani u knjigama, a oni koji nisu – vjerojatno nas čekaju na onom drugom svijetu.

Fotografije: Privatna arhiva