Znamo da smo stalno “on”. Nije to ništa novo i svjesni smo naše konstantne potrebe za smo uvijek dostupni. Jer, što ako nešto propustimo? I onda čitamo savjete kako smanjiti korištenje mobitela, ali jesmo li svjesni kako to utječe na naše hormone?
Tijelo na oprezu i stalni fight or flight
Digitalna prisutnost, iako gotovo neizbježna i čak korisna, postaje iscrpljujuća kada stalno prelazi granicu privatnog prostora. Kada mailovi ne prestaju stizati ni u devet navečer. Kada WhatsApp poruke dolaze dok pokušavamo kuhati večeru. Kada se javimo, jer „samo ćemo na brzinu“, kad smo već vidjeli. I to se sve negdje pohranjuje. Iza tog stanja “stalne dostupnosti” skriva se i biokemijska priča koju naši hormoni 2jedva čekaju”. Tijelo, koje evolucijski nije dizajnirano da obrađuje tisuće mikroinformacija dnevno, pokušava se prilagoditi. Ali ta prilagodba ne ide tako prirodno kako nam se možda čini.
Svaki put kad dobijemo neku obavijest, naš živčani sustav reagira. Lagano podizanje razine kortizola (hormona stresa) aktivira sustav za preživljavanje, a tijelo misli da se nešto važno događa, čak i kad nije. Ta stanja blage napetosti se zbrajaju. I nije to ništa dramatično, ali je konstantno. I to je ono što nas dugoročno iscrpljuje, a da vjerojatno toga nismo ni svjesni.
Navečer, dok bi se tijelo trebalo umirivati, plavo svjetlo ekrana govori našem mozgu da je još dan. Lučenje melatonina, hormona sna, se odgađa. Teže zaspimo, a san, i kad dođe, često nije dubok. Ujutro, budimo se umorni, iako smo „spavali osam sati“ i nije nam jasno zašto se taj ciklus ponavlja iz dana u dan.
Nismo stvoreni za stalnu prisutnost
Znamo već koliko su hormoni moćni, naročito za žene. Nekad doslovno imamo osjećaj da upravljaju našim životima, iz mjeseca u mjesec. Da bi, koliko toliko, skladno funkcionirali, trebaju ritam, tišinu, izmjenu napetosti i opuštanja. U današnjoj digitalnoj svakodnevici taj sklad je sve teže postići i stalno smo u nekoj vrsti fight or flight stanja. Umjesto prirodnog ritma dana i noći, tijelo prima stotine signala bez jasne strukture i logično je da će dugoročno to percipirati kao opasnost i kronični stres.
Ne radi se o tome da se trebamo “isključiti” iz života, iz poruka, iz digitalnog prostora.To je za veliku većinu potpuno neodrživo, ali radi se o stvaranju prostora između nas i ekrana. Prostora u kojem ne osjećamo konstantnu hitnost. Ponekad to znači ostaviti mobitel u drugoj sobi dok jedemo. Ponekad znači ne odgovoriti odmah, i osjetiti da se ništa strašno nije dogodilo. Ponekad znači svjesno šetati bez slušalica i podcasta koji nas nečemu uči, čuti vlastite misli. I davanje prilike tijelu da bude u svom prirodnom ritmu, a ne stanju stalne hitnosti.
Moguće je drugačije
Ovo nije još jedan tekst koji poziva da se odreknemo tehnologije i odemo živjeti u šumu. Ne moramo gasiti internet, brisati aplikacije ni ignorirati poruke danima da bi se ponovno vratili u ravnotežu. Možda bi se trebali pitati gdje završava naša volja, a gdje počinje automatizam? Je li baš uvijek hitno?
Znanstvena istraživanja pokazuju da učestala digitalna stimulacija, posebno u večernjim satima, može ozbiljno narušiti prirodnu ravnotežu hormona, uključujući kortizol i melatonin. Studija Sveučilišta Stanford ističe kako čak i kratka izloženost obavijestima na ekranu može aktivirati simpatički živčani sustav, odnosno “bori se ili bježi” odgovor i čini tijelo napetim i budnim kada bi zapravo trebalo usporiti i oporavljati se.
Možda je baš ljeto i sporiji tempo prilika za vježbanje prisutnosti i odvajanja od osjećaja stalne hitnosti.
Fotografije: Pinterest
