Ne volimo svi sukobe i ne znamo svi uvijek postaviti granice onako kako želimo. Ali, jeste li ikad razmišljali što ne postavljanje granica i guranje stvari pod tepih stvarno radi vašem dugoročnom zdravlju?
Sindrom dobre djevojčice
Ima nešto u tome da smo odgajane da budemo dobre i poslušne. Da nas svi vole i da ne budemo prevokalne oko svojih želja koje nisu u prihvaćenim okvirima. Neslaganja s autoritetom? Bolje ne, nikad. I onda odrastemo i nađemo se u stvarnom svijetu. Ako smo i karakterno sklonije tome da nam je konflikt stran pojam i izbjegavamo ga pod svaku cijenu, vjerojatno će se dogoditi to da će se fizički manifestirati određene stvari. Nakupljeni bijes, ljutnja, tuga ili strah ne odlaze samo tako. Oni ostaju u našem tijelu, mišićima, ostaju u nama. I ako ih godinama potiskujemo, moraju van. Samo što, nažalost, izlaze van na načine koje ne želimo.
Žene imaju 80 posto više šanse za razvijanje autoimunih bolesti nego muškarci. Iako je to, naravno, uzrokovano i biološkim predispozicijama - sve više istraživanja pokazuje da to nije samo jer smo različito “građeni” ili jer muškarci imaju otpornije tijelo. Dio objašnjenja leži upravo u potisnutim emocijama. Dio dolazi iz “mogu ja to sama” ili “bolje da ih sad ne opterećujem s time”. Doslovno se razbolijevamo jer si stavljamo previše toga na leđa, dok nije prekasno. Mogu ovo i ovo i ovo. Dokad? Kad se to pretvori u godine potiskivanja, tijelo vrišti da je dosta. Nažalost, čak ni kad zdravlje vrišti, samo će rijetke stvarno shvatiti što stvarno treba mijenjati.
“Ne” je pola zdravlja?
Ovo je rečenica koju smo vjerojatno svi čuli toliko puta. Iako često izgovarana, jako ju se rijetko može vidjeti u primjeni. Netko tko je stvarno u kontaktu sa sobom i većinu stvari radi prema svom unutarnjem osjećaju. Netko kome tuđa mišljenja ne kroje život. I netko tko stvarno zna čuti svoje tijelo.
Osim toga, u zadnje vrijeme jako često razmišljam o svojoj (i zapravo svim našim) mami. Načinu na koji je prolazila kroz život i koliko se toga morala odreći. Iako, na sreću, bez neke preteške živote priče i s podržavajućim partnerom ona je ta koja se kroz sve ove godine brinula za nas. Za atmosferu, za pozivanje ljudi doma, za druženja, osjećaje, finu hranu i da uvijek sve bude onako nekako toplo i domaće. I godinama to gledaš i uzimaš zdravo za gotovo, kao da tako treba biti i kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. I onda dobiješ vlastito dijete i kao da odjednom shvatiš što su sve naše mame preuzimale na sebe, a da nisu trebale. Ili ono čemu još i više razmišljam je koja su tek tada bila nerealna očekivanja ispred njih. Znam da se često govori da je nama danas teže nego ikad uskladiti moderan način života s majčinstvom, ali nekako mi se čini da se danas ipak možemo lakše izboriti za sebe.
I tako, dok mi sad neka sjećanja dolaze u glavu pišući ovo, razmišljam da mi je upravo moja mama najčešće govorila rečenicu “ne ti je pola zdravlja”, a ni sama ju često nije znala iskoristiti kad je ona bila u pitanju.
Kako mijenjati stvari?
S druge strane nekad se čini da smo danas u drugoj krajnosti. Gdje se poruke “ne treba ti nitko”, “granice svima” i “makni ljude koji ti ne trebaju” izbacuju kao da su najbanalnija stvar na svijetu. A nisu, i opet dovode do nelagode jer nam nije prirodno i opet zapravo potiskujemo, samo na drugu stranu. Samo da nema iskrenog razgovora ni nedajbože konflikta. Kako god, ništa od toga nije dobro po nas.
I ako naše potiskivanje ne ode u najgorem smjeru autoimmune bolesti, neke pokazatelje ćemo nositi sa sobom godinama, ako ne i do kraja života, ako ne promijenimo način na koji funkcioniramo. Neobjašnjivi umor, napetost u tijelu, kruta ramena ili anksiozne misli koje se pojavljuju “bez razloga”.
Naše mame možda nisu znale bolje, ali mi možemo i trebamo. “Ne” je pola zdravlja.
Fotografije: Pinterest
