Karla Andrića, jedna od osoba koju nije jednostavno opisati u jednoj rečenici i nabrojati sve čime se bavi. Osnivačica je nezavisnog huba HAIKU communications, brend savjetnica, ambasadorica EU klimatskog pakta, predavačica na sveučilišti Vern i još bi toga mogli napisati. 

Karlu sam upoznala prije svega nekoliko mjeseca na jednom događanju kojeg je organizirala, ali i prije toga smo surađivale i zaintrigirala su me njena promišljanja na Instagramu; prije svega o stanju u društvu i etičnostu u poslovanju. Odlučila sam saznati tko je Karla zapravo, što joj je važno i čemu teži, kako poslovno tako i privatno. U trenutku kad ovaj članak izlazi, ona zasluženo odmara na Sri Lanci i dijeli malene dijelove svog odmora s nama. 

U ovom razgovoru razgovarale smo o svemu, od poslovnih odluka do nekih životnih principa i pogleda na svijet. 

Karla, predstavi nam se ukratko. Kako bi opisala samu sebe?

Ako se slažeš, ovoga puta se ne bih predstavila isključivo kroz posao. Iako sam u struci počela raditi vrlo rano, s 19 godina i paralelno sa studijem, svoj poslovni put dugo nisam razdvajala od privatnog. Posao je s vremenom postao dio mog identiteta.

Ipak, od prvog službenog burnouta, potvrđenog u ljeto 2024., svjesno ponovno istražujem kako na zdrav i odgovoran način razdvojiti poslovno od privatnog, ali i kako ih povezati na održiv način. Danas mi je jasno da mi je taj burnout bio potreban kako bih ponovno učila postavljati granice. Prema drugima, ali i prema sebi.

Empatija i prirodan nagon za pomaganjem vodili su me u predivne suradnje, ali i u odnose koji su se tek s vremenom pokazali kao jednostrani. Taj obrazac najčešće bi se aktivirao u trenucima kada bih se zauzela za etično poslovanje, za tim, a potom i za sebe. Upravo ti uvidi omogućili su mi dublje razumijevanje sebe, ne samo kao poduzetnice, već i kao osobe.

Danas bih se opisala kao osoba koja još uvijek uči o životu, ali svjesno bira zadržati empatiju i etičnost, bez obzira na iskustva. Lojalna sam, volim mir i učim se ne padati pod utjecaj vanjske (ne)validacije. Volim život i uživam u iskustvima, a u suštini se doživljavam kao prenositeljica iskustva i znanja te kao osoba koja će uvijek prije birati iskrene odnose nego one koji postoje isključivo zbog transakcija.

Kada govoriš o etičnosti u poslovanju, što ona konkretno znači za tebe u svakodnevnom radu?

Za mene etičnost nije apstraktan pojam, nego svakodnevna praksa odgovornog odlučivanja. U praksi to znači svjesno odbijati prekomjernu potrošnju resursa: vremena, energije, budžeta, ali i ljudi. Samo zato što se nešto „tako radi“ ili je tržišno prihvaćeno, ne znači da je ispravno.

Vjerujem u promišljeno planiranje i rješenja koja su dugoročno održiva, a ne kratkoročno impresivna. To podrazumijeva rad s klijentima na način koji ih ne potiče na stalno „više“, nego na bolje, smislenije i dugoročno učinkovitije. Etičnost za mene znači i odgovornost prema ljudima uključenima u procese. Znači graditi kulturu u kojoj se kvaliteta ne temelji na iscrpljenosti ili neispunjenim obećanjima, jer iskreno vjerujem da nijedan rezultat ne opravdava sustavno sagorijevanje ljudi.

Jesi li ikada bila u situaciji da moraš birati između poslovnog interesa i osobnih vrijednosti? Kako si to riješila?

Naravno. Vjerujem da nam se iste situacije ponavljaju sve dok ne naučimo lekciju koju nose. Život kakav sam živjela i kakav danas živim doživljavam kao proces učenja, lekciju o tome da u svijetu površne „svjetlosti“ ponekad moraš biti spreman i na nerazumijevanje, pa i odbacivanje. Moja nezavisnost proizašla je iz financijske potrebe i vrlo sam rano morala odrasti. Upravo zbog iskustava koja sam prošla, osobne vrijednosti su u mom slučaju uvijek prevladale. Nisam uvijek imala luksuz birati s kim ću i kako ću raditi, ali sam dosljedno težila pravednosti.

Posljednje dvije situacije u kojima sam birala bile su izravno povezane s odgovornošću prema Haiku Comms timu i jasnim odbijanjem kulture koja vodi u iscrpljenost. U jednom slučaju evaluacija je nakon godine dana pokazala potrebu za većim budžetom, a u drugom se pojavio kontinuirani mikromenadžment i neracionalno trošenje resursa. U oba slučaja suradnja se nije nastavila. Jedna s klijentove strane jer je želio zadržati razinu profesionalne usluge bez povećanja budžeta, druga s moje. Te odluke nisu bile jednostavne, ali su bile nužne. Dugoročno vjerujem da nijedan poslovni interes ne može opravdati kompromis koji ide na štetu ljudi, zdravlja, pa ni financija.

Kako danas vidiš pojam „odgovornog poslovanja“ u komunikacijskoj industriji i koliko su te granice jasne?

Mediji i društvene mreže danas su puni narativa o gradnji odgovornog imidža, no stvarna vrijednost takvog pristupa vidi se u svakodnevnim odnosima. Prema zaposlenicima, suradnicima i zajednici. Upravo zato odgovorno poslovanje smatram jednim od najljepših aspekata komunikacijske industrije.

Kada menadžment djeluje iz iskrene namjere, a ne isključivo radi imidža, fokus se prirodno pomiče s kratkoročnih financijskih ciljeva prema dugoročnom stvaranju vrijednosti za društvo i okoliš. Iz perspektive eksterne komunikacije, granice odgovornog poslovanja još se oblikuju i u tome vidim prostor za rast.

Za mene, odgovorno poslovanje počinje u dosljednosti, u svakodnevnim izborima, u otvorenom dijalogu i u spremnosti da se djeluje bolje, čak i kada je to zahtjevniji put.

Kako gledaš na “lažno” komuniciranje brendova? Može li se tome stati na kraj?

Temom greenwashinga bavim se iz dvije perspektive. Kao EU Climate Pact veleposlanica i kao edukatorica. Nelogičnosti postoje, ali vjerujem da nas očekuju promjene nabolje. Izazov je što su regulative često krojene za najveće, dok mikro i mala poduzeća čine čak 99 % poslovnih subjekata u Europskoj uniji, prema podacima Eurostata. Upravo zato smatram da industriju treba sustavno pratiti, kontinuirano educirati i poticati promjene. Iskustvo s mojih radionica pokazuje da uvijek postoji dio ljudi koji su u otporu, dio koji se odmah želi mijenjati i dio koji treba vrijeme. Globalno gledajući, potrošači sve jasnije ističu da im je autentičnost ključna za povjerenje. Brendovi su toga svjesni, pitanje je samo u kojem trenutku ti podaci postaju odlučujući.

Postoji li nešto što bi voljela da si znala na početku karijere, a sada ti je jasno?

Što ti daje motivaciju da ostaneš vjerna sebi u industriji koja često potiče površnost?

Putovanja, upoznavanje ljudi, edukacije i pripadnost međunarodnim zajednicama koje povezuju iste vrijednosti. Sve to doživljavam kao kontinuirano istraživanje svijeta i sebe.

Što te motiviralo da kreneš u solo vode? Jesu li se očekivanja poklopila s realnošću?

Nezavisna sam više od deset godina, a moj put započeo je u trenutku kada još nije bilo, koristit ću izraz „lifestyle popularno“ biti nezavisan. Sve se događalo dosta organski, iz potrebe, ali i iz uvjerenja da se može raditi drugačije.

Sa svojim najboljim prijateljem, Matijom Raosom, koji nažalost danas više nije fizički s nama, vodila sam Hrvatsko društvo nezavisnih profesionalaca, udrugu koja je okupljala hrvatske freelancere i koju je on osnovao. Davne 2013. godine fokusirali smo se na održivost nezavisnog rada, prava freelancera i edukaciju u najširem smislu: od soft skillova, financijskih i pravnih savjeta, do portfolio reviewova. Cilj nam je uvijek bio pozicionirati freelancere kao stručnjake u društvu, jer je u to vrijeme postojalo jako puno predrasuda. Od toga da ne možemo pronaći posao, do toga da smo lijeni ili da ne znamo funkcionirati s autoritetom. Uz to smo organizirali i prve pop-up coworkinge u Hrvatskoj. 

Što se tiče realnosti i očekivanja. Život je oscilatoran i nikada nisam pretjerano razmišljala o očekivanjima. Moj put je na početku bio preživjeti u trenutku kada nitko nije vjerovao da je to moguće i paralelno mijenjati poziciju nezavisnih profesionalaca. Danas je moj fokus na kreiranju okruženja u kojem mogu rasti. 

Kad danas razmišljaš o uspjehu, koliko se on mijenjao kroz godine?

Mijenjao se zaista puno. Na početku sam bila fokusirana na pozicioniranje i percepciju. Relativno brzo sam shvatila da mi to ne donosi nikakvo unutarnje zadovoljstvo, jer te ljudi ionako percipiraju onako kako žele. Nakon toga sam uspjeh mjerila kroz financije. I tu sam brzo naučila da je novac važan alat, ali da sam po sebi ne predstavlja uspjeh. Zatim sam ga mjerila kroz tzv. „cool“ klijente, no s vremenom sam, na temelju vlastitog iskustva, primijetila da upravo takvi klijenti vrlo često snižavaju cijenu rada i ne vrednuju proces. Danas uspjeh mjerim drugačije. Kroz stvaranje mogućnosti da ulažem u dodatna iskustva, bilo da je riječ o putovanjima ili edukacijama. Kroz ono što potiče moj unutarnji rast, ali i kroz dijeljenje naučenog s drugima. Tu spadaju i edukacije koje držim o greenwashingu, foresight strategijama i općenito o poslovnom razvoju u području odgovornog poslovanja.

Kad vodiš vlastiti posao, kako si naučila reći “ne” bez osjećaja krivnje?

Još uvijek učim, ponajviše zato što spadam u kategoriju empata. U tom kontekstu često se susrećem s projekcijskom identifikacijom. Najjednostavnije rečeno, riječ je o nesvjesnoj mentalnoj strategiji u kojoj druga osoba „izbacuje“ osjećaje ili osobine koje ne može prihvatiti u sebi i projicira ih na nekoga drugoga. Kada se to dogodi, u našem se mozgu pojavljuje snažan osjećaj koji zapravo ne potječe od nas, nego od te druge osobe. Kao primatelj, u ovom slučaju ja, počinjem doživljavati sebe onako kako je ono projicirano „uneseno“ u mene. Iako godinama istražujem sebe i terapija je dio moje svakodnevice, to ne znači da sam uvijek u potpunoj kontroli. Nekad sam tih procesa svjesna i mogu bez grižnje savjesti svjesno postaviti granicu ili ne reagirati. A nekad moram posegnuti za alatima koji me balansiraju i vraćaju u početno stanje. Upravo zbog te svijesti, osjećaj krivnje danas ili traje vrlo kratko ili ga uopće nema.

Po čemu danas prepoznaješ da si blizu burnouta?

Nažalost, moj burnout je bio prepoznat tek u završnoj fazi, što me naučilo koliko je važno slušati sebe ranije te ne pristajati više na poslovne suradnje u kojima se ne cijeni iskustvo. Kod mene se burnout nije pojavio zbog količine posla, već zbog kontinuiranog pomicanja granica. Biti poduzetnica, i to unutar sustava u kojem danas radimo, uz vrijednosti koje su meni važne, zaista je izazovno. Posebno kada imaš iskrenu potrebu pomagati ljudima, a pritom ne gradiš poslovno carstvo, već posao koji želi ostati održiv i ljudski.

Imaš li neke neostvarene želje?

Imam, ali ih više ne doživljavam kao pritisak. One su smjer, ne obaveza. Većina mojih želja vezana je uz iskustva. Od putovanja do trčanja prvog maratona.

Čega nam kao društvu najviše nedostaje?

Suštinskog razumijevanja različitosti i iskrenog prihvaćanja.

Fotografije: Senja Vild