Karla Čurin, fotografkinja kreativna i ljubiteljica putovanja. Već duže vrijeme pratim njen rad, fotografije koje imaju dušu i način na koji prenose emocije destinacije, osobe ili trenutka koji samo ona vidi. 

Njen rad privukao me svojom živosti i onom sirovom emocijom koju više ne vidimo toliko često. Karla je i poduzetnica koja zadnje dvije godine vodi svoj vlastiti posao, kako nam sama kaže strpljenje uz pravilan mindset su ključ uspjeha jer ako odustanemo prije nego vidimo rezultate, nismo ništa napravili, samo smo si potencijalno uskratili ubiranje plodova truda i rada. 

Karla često na društvenim mrežama dijeli svoja iskustva vezana uz fotografiju, putovanja, ali i život, a povremeno svoja iskustva o tome kako je bita gluha osoba u današnjem društvu. Nedavno je podijelila post o tome koji je baš za zamiliti se – možete ga pročitati ovdje. Iako ona nikad nije dopustila da ju to zaustavi, kao društvo možemo i moramo bolje.

U ovom razgovoru dotaknuli smo se tema poduzetništva, mindseta i kako se nositi sa svime što dolazi uz traženje vlastitog puta.

Tvoje iskustvo pokretanja posla i najveći izazovi s kojima si se suočila, a da  možda nisi očekivala?  

Nakon prestanka rada u IT agenciji nisam htjela nastaviti raditi za nekoga. Godinu  dana sam radila honorarne poslove, sklapala zanimljive i kreativne suradnje i uživala  u cijelom tom procesu. U toj jednoj godini prije otvaranja obrta sam naučila puno više  nego u par godina rada u agencijama: kako voditi projektni zadatak koji ovisi o meni,  kako pregovarati i kako se snaći u nepredvidljivim situacijama. Sve je to pomalo  oblikovalo put prema samostalnom poduzetništvu. Da nije bilo takvih prilika, nisam  toliko sigurna da bih krenula u poduzetništvo od čiste nule, bez nekog dodira s tim  poduzetničkim svijetom i neke slike kako je to sklapati suradnje.

Najveći izazov je, hm, možda to kako sve ovisi o meni, i kad ide i kad ne ide. Ja sam  ta koja mora donositi odluke, tražiti rješenja, nositi se sa neizvjesnošću i upravljati onim  stvarima koje se ne vide izvana kao što su financije ili vlastita motivacija. Iako je baš  izazovno, lijepo je razvijati se konstantno kroz ta iskustva, graditi i posao i sebe. 

Što je po tvom mišljenju najvažnije za uspjeh i neodustajanje kad je teško?  

Mislim da je za uspjeh najvažnije strpljenje, pored truda i dosljednog rada. Danas svi  očekujemo rezultate odmah i sad, ali znamo da to nije realno – bilo u poduzetništvu,  fitnessu ili znanosti. Također, novac ne bi trebao biti glavni motiv zašto nešto  pokrećemo. Prije otvaranja obrta sam pročitala da većina malih poduzetnika ne  ostvaruje stabilnu dobit do pete godine poslovanja, a zatim i komentare nekih  uspješnih poduzetnika koji su to potvrdili kroz svoja osobna iskustva. Ti komentari su  mi se urezali u pamćenje i trudim se uvijek to imati na umu kako ne bih imala nerealna  očekivanja ili pala u bed jer je mjesec bio slabiji.

Kada me posjeti taj gadni imposter sindrom i sumnjam u sve.  Iako imam divne roditelje i partnera koji će me uvijek utješiti, nekada se trebam i želim sama nositi s time jer kako ću drukčije naučiti? Borba je to sa samim sobom, po meni  najteži dio poduzetništva, u kojoj ne treba potiskivati osjećaje već ih jednostavno prihvatiti i izdržati. U mom slučaju – ušuškati se u dekicu, upaliti najdražu seriju i  prespavati pa nastaviti sutra. Svaki sljedeći put bude lakši. Držim se one stoicističke  izreke: “Nije stvar u tome što se događa, nego kako na to reagiraš.” 

Dakle, dvije stvari koje su najvažnije za uspjeh i neodustajanje kad je teško: strpljenje  i dobar mindset. 

Jesu li ljudi spremni na ono što ih čeka?  

Mislim da nisu. Nitko ne može biti potpuno spreman za poduzetništvo. Možemo se  pripremati gledajući webinare, čitajući tuđa iskustva i slično, ali dok ne uđemo u taj  svijet, ne možemo znati kako je to zapravo. Možemo primijetiti da postoje dva  popularna mišljenja o poduzetništvu: jedan dio ljudi misli kako je to nesiguran život u  kojemu se radi 12+ sati dnevno, a drugi dio misli da je to potpuna sloboda s puno putovanja (u smislu odmora) i 4 sata rada dnevno. A prava istina je tu negdje između.  Također, nije isto krenuti s nekom podrškom i dobrom mrežom kontakata ili iz čiste nule, a ljudi to često zanemare. 

Da, prekrasno je kad imamo slobodu birati kako će izgledati naš radni dan, kada  možemo otputovati kad god hoćemo i kad nam nitko ne šefuje, ali… Svi žele tu  slobodu, no malo tko je spreman na ono što dolazi s njom: odgovornost. 

Susrećeš li se često sa sličnim  predrasudama i kako gledaš na njih?  

Ne susrećem se često s predrasudama u svakodnevici, ali kad postoje, najčešće su  povezane sa spomenutim. Uz to, kao žena se susrećem s dodatnim predrasudama. Izdvojit ću jedan primjer: moj partner je programer, a znamo kakve se priče vežu uz tu profesiju, da “imaju para do neba”. Zbog toga nekada dobivam komentare da mi on  plaća putovanja ili pokriva režije. Uvijek se zapitam: zašto je tako teško prihvatiti da  samozaposlena žena (a pogotovo s nekim invaliditetom) može sama sebi financirati putovanje, laptop ili Chanel torbicu? 

Što misliš generalno o ljudskoj slobodi davanja sličnih komentara?  

Svatko ima pravo na svoje mišljenje i svi imaju pravo komentirati, naravno, ali mislim  da ljudima fali malo više razumijevanja i znatiželje, pogotovo ako komentiraju nešto  što nisu iskusili ili im nije poznato. Nećemo se lagati, svi volimo misliti da smo otporni  na tuđe mišljenje, ali istina je da nas ono, bilo pozitivno, bilo negativno ipak nekad dira. 

Jesi li u poduzetništvu i poslu koji trenutačno radiš pronašla svoju svrhu i kako  se vidiš? 

Rekla bih da jesam, ali da ta svrha kod mene nije nešto što je čvrsto određeno. Više  je kao proces koji se stalno razvija, oblikuje i nadopunjuje, a u tom procesu i ja  svakodnevno učim i rastem. Obožavam svoj posao i on me jako veseli i ispunjava. 

Znate kako na razgovorima za posao često pitaju gdje se vidite za pet godina? Nikad  nisam znala iskreno odgovoriti na to pitanje i baš dugo sam mislila da je to problem te  me dosta mučilo što nemam neku jasnu viziju. Pokušavala sam sebe smjestiti negdje  u taj petogodišnji plan, ali…ništa. Danas mislim da takve stvari nisu bitne, da mi ne  trebaju ambiciozan plan i lista stvari koje moram odraditi “do 30.”. Nekako ne tražim tu konačnu verziju sebe. Želim samo raditi ono što me pokreće i graditi nešto svoje,  korak po korak, s nekim manjim planovima koji se mogu, ali i ne moraju ostvariti. 🙂

Fotografije: Privatna arhiva