/Piše: Anamarija Virant/

Katarina Babić je doktorica koja je već za vrijeme studija shvatila da se ne pronalazi u načinu rada unutar sustava Ipak, studij je odlučila završiti i vidjeti hoće li joj se osjećaji promijeniti. 

Kad je shvatila da to nije slučaj i da pristup pacijentima i liječenje općenito vidi drugačije, krenuo je njen proces traženja načina rada koji je u skladu s onim kako vidi medicinu i kroz to, pronalaska sebe.

S Katarinom smo razgovarali o tome što moderni način života znači za čovjeka, koliko smo (ne)povezani sami sa sobom i kako to utječe na naše tijelo i zdravlje u cjelini. Iskren razgovor o životu za kojeg vjerujem da će vas potaknuti na razmišljanje. 

Katarina, predstavi nam se za početak. Kako bi opisala sebe i svoj put?

Ja sam liječnica, učiteljica joge i psihoterapeutkinja u edukaciji, osnivačica brenda i cura koja je najsretnija kada kreira. Trenutno sam na subspecijalizaciji iz integrativne medicine na Sveučilištu u Arizoni, u Andrew Weil Center for Integrative Medicine, jer me zanima pristup zdravlju koji istovremeno uključuje tijelo, um i duh, uz širi kontekst života osobe.

Uz medicinu, educirala sam se u području kliničke psihoneuroendokrinoimunologije, integrativne psihoterapije, joge i rada s tijelom, jer vjerujem da se zdravlje ne može razumjeti parcijalno i da nam je potrebno što više integracije. Ono što me najviše zanima je ta neodvojiva povezanost naših psiholoških procesa i fiziologije – način na koji ono što proživljavamo, svjesno i nesvjesno, postaje dio tijela.

U tom smislu, moj pristup zdravlju uključuje povratak nekim osnovama koje često preskačemo – san, prehrana, kretanje, odnos prema sebi i vlastitim emocijama – kao i pitanje zašto im u praksi dajemo manje prostora nego što zapravo zaslužuju. I možda jednako važno, zanima me i kako uopće živimo – koliko u našem životu ima mjesta za lakoću, igru i stvarno iskustvo života, a ne samo za “funkcioniranje”.

Kako si se odlučila otići iz sustava i što te navelo da shvatiš da takav način rada nije za tebe?

Vjerujem da će se svi, koji su radili u sustavu, složiti sa mnom kad kažem da je izuzetno teško ljude doživjeti kao cjelovite osobe. Pacijenti se doživljavaju kao dijagnoze i tako ih se tretira. Ne radi se na pronalaženju uzroka bolesti, nego se liječe simptomi, a to rijetko dovodi do dugoročnih rješenja. Želim naglasiti da empatiziram sa svim kolegama koji rade taj posao, a razmišljaju o medicini na jedan širi način. Ta borba s vjetrenjačama je teška i traje dok te sustav ne natjera da odustaneš jer je stvari nemoguće mijenjati bez podrške. Ja sam se od toga odmaknula jer mi je bilo preteško. 

Doživjela sam burnout koji je bio izazvan razdorom između medicine koju sam htjela prakticirati i one koju sam, na neki način, bila primorana prakticirati. Vidjela sam kako bi stvari mogle biti drukčije, za boljitak i pacijenata i njihovih obitelji, a, jednako važno, i zdravstvenih djelatnika, a to se ne događa. 

Jesi li oduvijek znala slušati sebe i znala što je dobro za tebe?

Bila sam osjetljivo dijete. Brzo bih se razboljela i kad sam bila mala gledala sam to kao kletvu. Razmišljala sam kako svi drugi mogu biti tako snažni i rezilijentni, a ja sam tako slaba. Danas to smatram jednim od najvećih blagoslova jer moje tijelo jednostavno zavrišti kad nešto nije u redu. Doslovno kaže “ovo ne”. Tijelo me uvijek vrati na mene, htjela ne htjela. Unazad posljednjih nekoliko godina, od završetka fakulteta, intenzivnije sam bila u procesu osvještavanja važnosti toga što mi tijelo daje i koliko mi snažno signalizira svoje (moje) potrebe, a sada se i bavim time.

Puno mi je pomogla i psihoterapija, proces edukacije za psihoterapeuta, jer sigurno ne bh ovako hrabro koračala prema životu kojeg želim bez nje koja me ohrabrila, približila sebi i onome što stvarno želim. Osim toga i odrasla sam s roditeljima koji su me naučili preispitivati. Kad sam odrastala imala sam neke prijateljice koje su oduvijek znale tko su i što su i bile su samouvjerene u tome, a ja ne mogu reći da je to bio moj slučaj – ja sam prošla put do toga da si dozvolim biti ono što jesam. Nikad se nisam uklapala iako sam to jako htjela i zato sam se često prilagođavala drugima. 

Što je ono što najviše želiš pružiti svojim načinom rada?

Ja sam posao otvorila onako na brzinu i nisam imala pojma što radim (smijeh). Oduvijek sam željela kreirati nešto svoje, ideja mi nikada nije nedostajalo, ali nisam znala ništa o tome. Možda ni sad ne znam točno što radim, ako ćemo iskreno, ali nisam sigurna da itko stvarno zna niti da je to važno. Uzbudljivo je prolaziti cijeli taj proces i učiti usput. Teško mi je, čak i sad točno objasniti što radim, ali sam znala što želim kreirati – a to je prostor u kojemu se žene povezuju sa svojim tijelom. To je to. Kako god to izgledalo, kroz šetnju, razgovor, konzultacije, mindfulness, yin yogu, koja god praksa i iskustvo radi za njih. 

Kao liječnica želim što prije biti “nevažna” u životima svojim pacijenata. U konvencionalnoj medicini vidim suprotno – pacijenti se stavljaju u ovisnički položaj s premisom “ja sam sad taj koji će tebi pružati zdravlje”, primarno kroz medikamentoznu terapiju, i ti ovisiš o tome, a ne potičem te da vidiš koje su tvoje vlastite sposobnosti i da tvoje tijelo ima nevjerojatnu moć iscjeljivanja. Želim podsjetiti žene na snagu koju imaju u sebi. I da se razumijemo, konvencionalna medicina je napravila čuda dosad, ali rijetko se pacijenti podsjećaju da njihovo tijelo može puno više toga nego što znaju i da lijekovi i samo “krpanje” stanja nije rješenje. 

U videu u kojem smo te našli, iznijela si tezu da sva naša stanja i bolesti nastaju kao posljedica nas, odnosno da je sve povezano i da bolesti najčešće ne nastaju slučajno. Možeš li nam to pokušati objasniti?

Ja sam svjesna da je to razmišljanje kontroverzno. Teško je reći sve ili ništa, ali definitivno mogu reći da puno više nego što se uobičajeno uzima u obzir u konvencionalnoj medicini, bolesti imaju dublje slojeve uzroka. Ta ideja da su sve bolesti psihosomatske često je teška za procesuirati ako ju doživljavamo kao alat za evociranje krivnje osobi koja je bolesna, a to nije namjera. Naši psihološki procesi su većinom nesvjesni i mi ni ne znamo da se oni događaju.

Što zapravo znači povezivanje s vlastitim tijelom, kako to početi raditi?

Na neki način, da bi bili funkcionalni članovi društva, mi moramo biti odcijepljeni od vlastitog tijela. Kad malo bolje pogledamo mi svaki dan moramo imati potpuno isti output, bez obzira na to kako se osjećamo, naročito kao žene. Koliko svijet nije prilagođen ženskom ciklusu, iako smo ciklična bića je nevjerojatno. I zato, da bismo mogli ispunjavati sve što se od nas očekuje, mi se moramo odcijepiti od svog tijela. 

A kako se vratiti sebi? Taj proces je spuštanje u tijelo i zapravo je suprotan onom kognitivnom. Za pronalaženje balansa ne treba nam nužno još više razmišljanja, treba nam više intuitivnog, povezivanje sa senzacijama i postojanjem. To je proces utjelovljenja. Prvo bih predložila Mindfulness prakse i pokret; to može biti ples, joga, ali ne i neki trening koji je preagresivan i koji će nas tjerati da idemo preko svojih mogućnosti. Dovoljno je primijetiti senzacije u tijelu i nastojati dozvoliti sve što pronalazimo u tom procesu primjećivanja, bez osuda i unaprijed stvorenih ideja o tome što ćemo tamo pronaći

A kako prekinuti ciklus konstantne žurbe i hitnosti koju osjećamo?

Prije svega, to je jako hrabro jer se užurbanost glorificira. Postavke su takve da ako se žuriš onda znači da si zaposlena, imaš puno posla, moraš negdje biti. Prvi korak je raditi sve sporije; bilo da se radi o pranju suđa, hodanju ili nečem trećem. I možda se zapitati – zašto se žurim?

Prostor si treba stvarati po malo, krenuti od neke najjednostavnije stvari, to može biti i samo sat nekog treninga koji smosi odlučile priuštiti. Prekrasno mi je vidjeti kako se žene u perimenopauzi i menopauzi vraćaju sebi, ali baš kao da je to poziv njihovog tijela. Taj proces povratka sebi je prirodan i prekrasan, ali i u mlađoj dobi nam može biti primjer da ne moramo čekati dotad da bismo se čule.

Koliko je tebi bilo teško nakon medicine, krenuti snimati za društvene mreže, izraziti na glas neke svoje stavove i izložiti se na taj način?

Na početku mi je bilo teško i kad sam izlazila izvan sustava samo sam htjela biti što tiša. Ali s druge strane, baš zato jer sam izvan sustava imam tu slobodu pričati ono što želim i mislim. Generalno ima puno više kolega koji također imaju svoje stavove, ali baš zbog toga ne osjećaju da mogu otvoreno izraziti svoje mišljenje. Ja želim biti dio promjene, a imam i pregršt ideja te puno elana, pa je započinjanje ovakvih razgovora prirodan dio toga što radim.

Pretpostavljam da za imati reguliran živčani sustav treba živjeti autentično. Kako si ti to postigla?

Meni su solo putovanja puno pomogla. Oduvijek sam htjela putovati, ali za vrijeme fakulteta nisam imala previše vremena. Dva dana nakon što sam dobila diplomu sam otišla na putovanje sama po Francuskoj. Bilo mi je potrebno da provodim dovoljno vremena sama sa sobom i uživam sa sobom bez utjecaja tuđih mišljenja. Drugi korak je već spomenuta psihoterapija, a u kontekstu psihoterapijske edukacije imam priliku prolaziti kroz prilično intenzivne terapijske procese. Za autentičnost je važno doživljavanje svih emocija – ja sam i tužna i ljuta i sretna i uzrujana i zbunjena. Nama ženama se ne dozvoljava često cijeli emocionalni spektar i znamo svi za ono “djevojčice se ne ljute” jer smo učene da djevojčice trebaju biti mirne i tihe da ne bi bile previše – barem je to bilo moje iskustvo. A u kontekstu bolesti, to je izuzetno važno za nas jer sve više teoretiziramo da potisnute emocije “ostaju” negdje u tijelu. Zato mi je zanimljiv Jungovski koncept sjene koji nam govori da ono što jesmo autentično nisu samo dijelovi koji nam se  sviđaju. Nema autentičnosti bez svih dijelova nas. Iako mi se neki dijelovi mene ne sviđaju – i to sam isto ja. 

Ukratko, meni je, za početak, najviše pomoglo provođenje vremena sama sa sobom. 

Više od 85 % autoimunih bolesti pogađaju žene. Kako bi to prokomentirala?

Autoimune bolesti su bolesti u kojima tijelo “napada samo sebe”, što je prilično simbolično. Ta ideja nam otvara prostor za razmišljanje o tome kako dugotrajni unutarnji konflikti i potisnuti emocionalni procesi mogu igrati ulogu u fiziologiji. Gabor Mate odlično piše o tome kako određeni autoagresivni emocionalni obrasci mogu biti izraženi kroz autoimunosne bolesti, a ja se s njegovim razmišljanjem slažem i veseli me potencijal da kroz takvo adresiranje obrazaca možemo sudjelovati u dubokim procesima liječenja.

Kad se pojavi neki problem, žene najčešće mijenjaju prehranu, koja, iako jako važna i korisna, ne može biti jedino rješenje. Iako sama namjera da napravimo nešto dobro za sebe je već veliki korak prema naprijed, a ja vjerujem da, mimo mikro i makronutrijentnog sastava hrane koju jedemo, ta intencija brige prema sebi i odvajanja vremena za sebe je sama po sebi iscjeljujuća. 

Industrija self helpa nas uči da se konstantno trebamo popravljati, kako gledaš na našu potrebu za optimizacijom i popravljanjem sebe?

Hiperoptimizacija je odličan naziv za taj “pokret”.. To da se moramo dovesti do “savršenstva”, da stalno imamo nešto što moramo popraviti je zapravo potreba za kontrolom i perpetuiranje obrasca neprihvaćanja sebe. Iako je ideja lijepa, ja vjerujem da se u tom procesu zapravo udaljavamo od sebe.

Gledamo se parcijalno i opet zaboravljamo da smo cjeloviti i da su naša duša um i tijelo povezani. Self help može biti i koristan, ali možda je najvažnija namjera s kojom mu pristupamo. Ako se želimo osvijestiti o sebi, definitivno može biti korisno, a i ja sam sama započela svoje putovanje u ove sfere kroz self-help sadržaje. No, ultimativno, vjerujem da je integracija svih dijelova sebe negdje na putu prema zdravom i ispunjenom životu.

Slažeš li se da će nam ponekad više pomoći druženje s prijateljicama i možda čaša vina previše nego da se bojimo opustiti i zabavljati?

Apsolutno. Toliko je teških aspekata života i ljudi se često zaborave zabavljati i opustiti. Kad smo istinski opušteni i osjećamo veselje, tijelo ulazi u stanje koje podržava procese iscjeljenja. Taj osjećaj slobode naspram restrikcije  je važan za naše mentalno zdravlje i bivanje. Nedavno sam radila recenziju Oura ringa i pričala o tome zašto sam ga prestala nositi. Opet se vraćamo na potrebu za vlastitom optimizacijom gdje pratimo sleep score, otkucaje srca, produktivnost, a ne zapitamo se stresira li nas to više nego li nam pomaže?

Na temu alkohola; osobno ga ne pijem jer ne uživam u njemu i osjećam se prisutnije u trenutku kad sam potpuno trijezna, ali istovremeno sam netko tko će spontano zaplesati kad god trenutak to dopusti.

Gdje se u tvoj način rada uklopila i psihoterapija i kako ju koristiš u svom radu?

Pravac u kojemu se educiram se zove integrativna psihoterapija. Baza su odnosi i događaji koji su se dogodili u našim prvim godinama života, koji stvaraju bazu za sve što će se kasnije događati u životu.

Inače, moja mama, koja je fizičarka i sveučilišna profesorica, upisala je studij psihoterapije u svojim kasnim četrdesetima. Za mene je to bilo presudno u životu jer sam vidjela svoju mamu kako mi se mijenja pred očima. Rekla mi je da čime se god bavila u životu da će mi ona priuštiti tu edukaciju. Vidjela sam koliko se ona više povezala sa sobom, kako se promijenila i posljedično je i meni to promijenilo život. Oduvijek je tu bila ideja da ću ju upisati, samo nisam odmah bila sigurna koji pravac i koliko ću se njome baviti. Meni osobno psihoterapija je dala jako puno hrabrosti i vjerujem da sam zbog nje neke korake u životu napravila samopouzdanije i ranije nego što bih možda bez nje. 

Primjerice, ja sam oduvijek mislila da se nikad ne ljutim i često je komentar mojih prijatelja bio nešto u smislu “kako bi smiješno bilo vidjeti Katarinu ljutu” . To moje uvjerenje da se ne ljutim je zasigurno dolazilo od naučene ideje da je “ne ljutiti se” nešto čime se mogu ponositi. Istina je ta da je ljutnja univerzalna, zdrava i protektivna emocija koju svi mi osjećamo, ali senzacija ljutnje mi je bila toliko strana da ju nisam znala ni prepoznati, a kamoli izraziti. Kroz proces psihoterapije sam naučila da su sve emocije dozvoljene.

Što misliš čega nam nedostaje kao društvu?

Na prvo mjesto bih stavila da smo izgubili kontakt s vlastitom intuicijom. Previše smo u kogniciji i odcijepili smo se od slušanja sebe. Čak i mi kao liječnici često smo odcijepljeni od tog dijela, iako se u praksi nesvjesno često na njega oslanjamo, samo ga ne zovemo tako. Medicinska paradigma danas je jako usmjerena na smjernice, protokole i ono što je mjerljivo, što je naravno važno. Ali to je samo jedan dio stvarnosti – drugi dio je ono što osjećamo, prepoznajemo i intuitivno čitamo u kontaktu s osobom. Vjerujem da bismo bili bolji liječnici kada bismo i tom dijelu dali više prostora, pa se zato zalažem za integraciju.

Na drugo mjesto bih stavila veselje i onu spontanost u nama koju smo možda zaboravili. I bez obzira na sve što želim graditi i stvarati, ne želim izgubiti taj dio; jer na kraju, to je ono zbog čega sve ostalo uopće ima smisla.

Fotografije: RYS