/Piše Zvjezdana Kezele/
Granice iliti „boundaries“ je riječ koja je zadnjih godina postala totalan hype u svijetu selfcare-a i osobnog razvoja jer postaviti osobne granice znak je emocionalne zrelosti.
Sve društvene mreže, razni podcasti, self help knjige, članci i diskusije puni su sadržaja koje promoviraju istu poruku: „ postavi granice, komuniciraj ih, provodi ih, poštuj ih“ nudeći tehnike koje obećavaju da će, ako jasno odrediš granicu, tvoj život postati jednostavniji, oslobođen tuđih psiho drama, smirit ćeš misli, poboljšati koncentraciju i zadobiti poštovanje drugih. Naučit ćeš reći „ne” te zaštititi svoje vrijeme i prostor. Što je dobra stvar. Granice su potrebne u našim odnosima, bilo da su prijateljski, romantični ili profesionalni, kako bi se osigurali zdravi odnosi. Granice su kao membrana, jasno i praktično pokazuju kako nisi svima, svuda,bilo kad i pod bilo kojim uvjetima dostupan. Bitne su za našu brigu o sebi i samopoštovanje – tu se nema o čemu raspravljati. No ipak, mnogi od nas muče se s postavljanjem granica.
Imati dobre granice znači živjeti niz kontradikcija: ne budi težak; nemoj potiskivati svoje emocije, imaj prijatelje na koje se možeš osloniti, ali oslanjaj se na njih samo na načine koji njima pašu. Nikako nemoj financijski ovisiti o njima. Budi ranjiv pred onima koje voliš; ali ne plači previše ili predugo. Mnogi su ljudi poput skrivenih, eksplozivnih mina – izbjegavaj ih.
Upravljanje tuđim potrebama, koje nam budu nerazumne, neispunjive i neizdržive, zbunjujuće je i iscrpljujuće, pa često potežemo za granicama koje su postale dominantne u međuljudskim odnosima čak i tamo gdje im nije mjesto.
U svom najekstremnijem obliku, uspostavljanje granica može ostaviti dojam da smo jedni od drugih odustali: jedina učinkovita društvena strategija postaje zatvaranje u sebe i jačanje samo-obrane. Ako naši emocionalni kapaciteti nisu dovoljno veliki da izdrže pritisak, a drugi te pregaze svojom pohlepom – onda to (p)ostaje tvoj problem.
Postavljanje granica vs isključivanje
Kao ljudi neprestano tragamo za intimnošću i sigurnošću. Pokušavamo to pronaći u drugima i nerejetko se zapetljamo u međusobnim očekivanjima. Toksični odnosi obično zahtijevaju čvrst i nepokolebljiv stav, dok zdravi odnosi traže fleksibilnost i prilagodljivost. Ako postavljamo granice u toksičnim odnosima kao da su zdravi, gubimo tlo pod nogama, drugi nas preplavljuju svojim negativnim reakcijama i izlažemo se daljnjem lošem postupanju. Ako pak postavljamo granice u zdravim odnosima kao da su toksični, potkopavamo povjerenje, stvaramo nepotrebnu udaljenost i gubimo prilike za promjenu i popravak odnosa. To povećava otuđenost i umanjuje intimnost.
Instagram je preplavljen citatima poput: "Ako im se ne sviđaju tvoje granice, izbaci ih iz svog života!", "Nikada nikome ne moraš objašnjavati svoje granice!" i "Nikada nemoj voditi računa o tuđim emocijama nakon što postaviš granicu!
Većina savjeta o granicama na društvenim mrežama favorizira kruta i nepopustljiva pravila koja su korisna za toksične odnose, ali mogu brzo uništiti zdrave. Kako znati, u tom moru agresivnog individualizma, jesmo li na pravoj strani, jesmo li izabrali pravu mjeru? Postavljanje granica nije jednosmjeran proces – ono ovisi o vrsti odnosa i osobi s kojom ga dijelimo. U toksičnim odnosima granice su štit. U zdravim odnosima, one su alat za održavanje povezanosti, uz međusobno razumijevanje i poštovanje. Ponekad će ih ljudi nenamjerno prijeći, možemo ih na to upozoriti, a njihov odgovor na to pokazat će razinu poštovanja koju oni imaju prema vama i odrediti razinu poštovanja koju imate prema njima.
Problemi na granici
Granice nisu za druge ljude, one su za nas. Pomažu nam da definiramo sebe, da prepoznamo kada nam nešto nije u redu. Ponekad je lakše reći „To nije moj problem, postavit ću granicu“, nego preuzeti odgovornost za svoj dio situacije. Postavljanje granica ne bi trebalo služiti kao izlika za izbjegavanje vlastitog rasta i promjene.
Granice u praksi mogu postati zahtjevi i očekivanja koji su nepravedno i nerealno postavljeni prema drugima, a osobito prema onima do kojih nam je stalo. Granice koje postavljamo trebale bi se više odnositi na naše ponašanje nego na ponašanje druge osobe. Granice nisu skup standarda koje držimo pred drugima i onda njihovu nesposobnost da ih ispune koristimo kao opravdanje za kažnjavanje.
Često je problem u tome što ne znamo reći zašto nam nešto uopće smeta. Često smo žrtva vlastitih uvjerenja bez da uopće razumijemo od kud taj otpor dolazi. Kolega nas živcira, partner nije ispunio neka očekivanja, svekrva ima svoje bubice itd.i onda mukotrpno postavljamo svoje granice, a zapravo se sve dublje se povlačimo u svoje osobne nerješene traume i na kraju ostajemo sami. To nisu zdrave granice i nije na svaku ići sa „ne“.
Potrebno je puno iskrene samorefleksije i svijesti o vlastitim postupcima kako bismo razumjeli kako stojimo s postavljanjem granica. Treba spustit gard, pokušati razumijeti i vidjeti odakle to dolazi. Često tada shvatimo da nije do nas i da nismo toliko važni nego najčešće smo žrtva nečije traume koja aktivira naš mehanizam samoobrane. Kad povalčimo granice, treba razmisliti i što gubimo. Empatija umjesto granice nekom može promijeni život na bolje barem kada su bližnji u pitanju. Ne može se svakog prekrižiti. Empatija i fleksibilnost ne isključuju granice – one ih samo čine zdravijima.
Najjači su oni odnosi koji prođu kroz oluju zajedno jer je vrijednost odnosa i ljudskost druge osobe važnija od osobnog ega. Postavljanje granica je složen proces. One su nužne za dobrobit, ali mogu postati problematične ako su postavljene bez promišljanja, ako su isključivo egocentrične, ako ih donosimo u afektu ili koristimo kao način izbjegavanja osobnog razvoja.
Fotografije: Pinterest
