Ma daj hajde, pa posao kao posao, ne živciraj se.Ovo je rečenica koju smo drugima vjerojatno rekli puno puta, a vjerojatno i sami sebi. I koliko god je dobra za trenutačno olakšanje, koliko je stvarno istinita?
Definiranje kroz posao
Naš identitet ne bi trebao ovisiti o tituli, poslu ili stvarima na koje se može staviti neki naziv. Mi nismo posao koji obavljamo ili ne obavljamo. Mi nismo plaća koju dobivamo ili si isplaćujemo. Nismo ni ostale uloge koje nas definiraju. Koliko god je to istina, koliko god je prekrasno oslobađajuće misliti na ovakav način, koliko je to zapravo održivo? Jer, ipak, nas na neki način definira sve što radimo, što smo zbog toga postali ili nismo. Sve ostvarene želje, ciljevi i ipak suprotno neostvareni snovi oblikovali su osobu koja smo danas.
A čime se baviš?
Bez obzira ima li osoba 18 ili 50 godina, jedno od prvih pitanja koje nam se postavlja je – a čime se ti baviš?
Posao može nestati sutra, što onda?
Istina. Možemo dobiti otkaz, možemo izgubiti klijenta, može doći do ekonomske krize. Ali to ne znači, da ako se to dogodi mi prestanemo biti doktori, povjesničari ili nešto treće. Naročito ako taj posao radimo godinama, a “potrošili” smo i dobar dio njih na školovanje. Danas se može promijeniti karijera puno lakše nego prije, ali to su i dalje izuzeci koji potvrđuju pravilo. Naravno da se nije lako odvojiti od te uloge. Što je savršeno razumljivo i u redu. Jer ipak, ako uzmemo u obzir samo ekonomski dio, gdje nam je plaća potrebna za život, moramo izabrati nešto čime ćemo to osigurati. Nešto nam mora donositi prihode ako želimo biti financijski neovisni. Ako znamo, a trebali bi, da uspjeh ne dolazi preko noći, potrebno je uložiti godine u građenje neke karijere. I nakon što smo to napravili, a često je riječ i 10 plus godina, teško je odvojiti svoj identitet od te uloge.
Kad shvatimo da više ne želimo tu ulogu
Ok, uspjeli smo. Imamo karijeru. Svaki dan se dižemo, idemo na posao. Svakog 1.u mjesecu sjeda plaća. Svako ljeto idemo na godišnji dva tjedna. Ostane još par dana za iskoristiti preko godine pa se dogodi i neko city break putovanje. Ali, koliko god razbijamo rutinu, sve je poprilično jasno. Obavljamo posao iz dana u dan i sve više “tonemo” u tu ulogu. U taj život. I što kad se jedan dan probudimo ono strašno pitanje nam više ne izlazi iz glave. Više ga ne možemo otjerati – “A što ako je ovo sve od života?” I probudimo se sutra i opet je tu, i opet i više nema bijega. Što onda? Prvo naravno panika. Nadam se da ne, ali nije toliko čudno ako se pojavi. Jer ipak, toliko smo radili za ovo. Sad je tu, i nije dobro. Karijera se može promijeniti. Naravno da može, svijet je prepun primjera koji to potvrđuju. Ali to ne umanjuje stravičan trenutak ove spoznaje. Što sad?
Ne treba umanjivati važnost
Nije važno što radimo, ako nam donosi zadovoljstvo. Ali, važno je da radimo. Važno je da nam je mozak stimuliran na neki način i da možemo raditi na svom razvoju. Ali kad preuzme identitet onda je to malo drugačije jer nosi sa sobom jednu veliku težinu.
Posao je, neizbježno dio nas, ali često postaje pritisak koji je, ako smo nekom “lošijem” periodu, nekad teško probaviti sam sa sobom, naročito ako na ovo pitanje s početka teksta možda ne odgovaraš s ponosom.
Fotografije: Pinterest
