Postoji li originalnost uopće ili je sve već viđeno i izmišljeno? Moda je oduvijek bila reinterpretacija prošlih trendova i posuđivanje elemenata iz različitih kultura i razdoblja. Ali, gdje je granica između inspiracije i kopiranja? U eri brze mode i digitalnih platformi, originalnost u dizajnu postaje sve najasniji pojam, a pitanje originalnosti nikad nije bilo aktualnije.
Granica između inspiracije i kopije
Visoka moda već desetljećima crpi inspiraciju iz različitih izvora – povijesnih razdoblja, umjetnosti, subkultura i predstavlja ih na novi način. Ali, s usponom brze mode i društvenih mreža, taj se proces značajno ubrzao. Brendovi poput Zare, H&M-a, Sheina i ostalih postali su poznati po brzom repliciranju dizajna s modnih pista, često uz minimalne izmjene. Ako za primjer uzmemo high end modu – Balenciaga ili Bottega Veneta predstave svoje kolekcije, a njihovi prepoznatljivi komadi ubrzo se nađu u trgovinama high-street brendova, dostupni puno nižim cijenama. Dovela su se u pitanje i kvaliteta materijala naravno i koliko se isplati ulagati u high end. Ali, ono što se definitivno izbrisalo su granice između kopiranja i inspiracije. Može li se moda i dizajn uopće zaštiti? Postoji li način?
Može li se moda uopće zaštititi?
Za razliku od drugih industrija kao primjerice glazbe ili književnosti, moda se pravno puno slabije štiti. U većini zemalja, uključujući i SAD, moda gotovo da i ne podliježe autorskim pravima, što ostavlja puno prostora za kopiranje. Iako neki dizajneri pokušavaju pravno zaštititi svoje prepoznatljive uzorke ili logotipe, većina odjevnih komada je, u najmanju ruku, sivoj zoni. Nedavni slučajevi, poput tužbe Thoma Brownea od strane Adidasa zbog korištenja pruga ili pravnih bitaka između luksuznih brendova i brze mode, pokazuju koliko je teško definirati gdje prestaje inspiracija, a počinje plagijat. Jako često se pojave slučajevi gdje veliki fast fashion ili čak high end lanci potpuno kopiraju neke male kreatore, ali gotovo je nedokazivo da je riječ o plagijatu.
