„Radi ono što voliš i nećeš raditi ni dana u životu“ – mantra je koja se godinama ponavlja kao ultimativni poslovni savjet, posebno za one koji biraju kreativne industrije. Ali, iza te romantične ideje krije se stvarnost koja često znači neplaćene prekovremene, nesigurne ugovore i stalni pritisak na produktivnost bez prestanka. Kreativni rad, koji bi trebao biti izvor inspiracije i slobode, sve češće postaje iscrpljujući maraton u kojem se gubi granica između posla i privatnog života. Jesmo li napokon spremni prestati idealizirati kreativne industrije i početi ih vrednovati onako kako zaslužuju?
Kreativne industrije? Strast i volja nisu plaća
Kreativni rad, koji bi trebao biti izvor inspiracije i slobode, lako može postati iscrpljujući i opterećujući rad u kojem se gubi granica između posla i privatnog života. I, daleko od toga da je uspjeh u nečemu što volimo i pretvorimo to u posao ultimativno postignuće (za neke), ali prerijetko se spominju priče koje u sebi imaju i onaj teži – nesigurni period koji može potrajati i godinama.
Velik dio problema leži u percepciji da kreativni rad nije „pravi rad“. Pisci, dizajneri, fotografi, novinari, glazbenici i ostali kreativci često se susreću s očekivanjem da rade “iz ljubavi“, čak i kada to znači prihvaćanje loših uvjeta i niskih honorara. „Bit će ti super iskustvo“, „Pa ti to voliš raditi“, „Ovo će ti pomoći da se pročuješ“ – rečenice su koje svaki kreativac barem jednom čuje. Ali, računi i život ne čekaju inspiraciju, a entuzijazam ne plaća stanarinu. Često se dogodi, naročito danas kad su promjene karijera normalne, da se već dotad etablirani u svojim karijerama ljudi odlučuju pokušati raditi nešto kreativno – i nađu se u neočekivanim situacijama.
Radno vrijeme? Koje radno vrijeme?
U kreativnim industrijama radno vrijeme često ne postoji. I čak se i to nastoji romantizirati – jer hej, radimo ono što volimo. Granica između posla i privatnog života više gotovo pa i ne postoji se jer je sve podređeno „trenucima inspiracije“. Ali, inspiracija je nepredvidiva, a rokovi nisu. Kreativci se često suočavaju s konstantnim multitaskingom, beskonačnim revizijama i klijentima koji žele „samo još jednu malu promjenu“. Posao se ne završava zatvaranjem laptopa nego se stalno prelama u glavi, u svakom trenutku dana i noći. Iako ovo zvuči dosta oštro, to ne mijenja činjenicu da, osim satisfakcije rada onoga što volimo, kreativni posao često donosi i more briga – naročito ako ste samozaposleni, a prečesto se čuju samo pozitivne priče koje nas ne pripreme na scenarije koji su potpuno normalni u procesu postanka onoga što želimo kroz kreativni rad. A, kad se u toj situaciji nađemo teško je nositi se sa stvarima koje ne očekujemo.
(Ne)vidljivost kreativnog rada
Jedan od najvećih problema kreativne industrije jest to što se puno rada odvija u pozadini, nevidljivo za krajnjeg korisnika. Puno konkurencije, a često premalo perspektive što je sve potrebno odraditi od strane klijenta, i vanjskih promatrača. Pjesma koju slušate, članak koji čitate, fotografija koja vas inspirira – iza njih su sati, dani, pa i godine rada. Ali, digitalna era donijela je inflaciju sadržaja i pad cijene rada i očekuje se da sve bude brzo, jeftino i dostupno. I tako smo došli do toga da se kreativni rad sve manje cijeni, sve manje prepoznaje jer “što ako AI to može odraditi za desert sekundi” ili “moj frend je to preko chatGPTa odradio, nema razlike”. Činjenica je da krajnji korisnik teže raspoznaje što mu se plasira i na koji način što dovodi da se i klijenti koji plaćaju taj rad zapitaju koja je stvarna cijena toga. To, ionako stresnu industriju dovodi do, potencijalno, još težih situacija.
Glamur koji to nije i osjećaj nepripadanja
Mnogi misle da raditi u kreativnoj industriji znači živjeti uzbudljiv život, putovati, upoznavati stalno nove ljude i raditi ono što voliš. I to sve može biti istina, i ima jako puno prekrasnih strana, ali druga strana? Ne baš tako. Freelanceri se bore s neredovitim primanjima i nesigurnošću, a oni zaposleni u firmama često su potplaćeni i preopterećeni. Rad u kreativnoj industriji, naročito za sebe je ultimativni bijeg od korporativnog svijeta i za osobe koje se tamo ne snalaze, to je rješenje. Nema bolje stvari od mogućnosti za izraziti se, za rasti i napredovati. Ali, to ne znači da na putu nema prepreka – neshvaćenost i usamljenost u svemu tome čest je osjećaj. Često je ljudima, koji rade konvencionalne poslove teško razumjeti probleme ovih na “suprotnoj strani”. A, iako se isplati slijediti svoj put, odobravanje i pripadanje je nešto što svi trebamo i čemu svi težimo unatoč svim željama koje imamo sa strane. To je osnovna ljudska potreba koja, u nekim trenutcima, ostaje nezadovoljena.
Što dalje?
I zbog više razloga, stvarno je vrijeme je da se kreativni rad prestane gledati kao hobi i počne poštovati kao ozbiljna profesija. Naročito kad se priča o freelancerima i osobama koje su tek na početku kad se njihov rad prečesto podcjenjuju. Neki od osnovnih koraka koji prečesto nisu ispoštovani bi bili:
- Pravednu naknadu za rad jer zato jer netko to “voli raditi” ne znači da mu ne treba novac
- Jasan balans između posla i privatnog života
- Prestanak glorificiranja ‘grind’ mentaliteta
- Više sigurnosti za freelancere i honorarne radnike
Ako želimo kvalitetan sadržaj, moramo naučiti cijeniti ljude koji ga stvaraju, a ne samo riječima, već i konkretnim uvjetima rada. Vrijeme je da prestanemo romantizirati i počnemo vrednovati kreativne industrije na način koji one zaista zaslužuju. Kreativne industrije nisu samo cvijeće bez briga i treba sagledati realnost kako bi ih se više cijenilo.
Fotografije: Pinterest
