Kad sve stane preko ljeta. I posao i razmišljanje što nije dobro i razmišljanje što bismo mogli bolje. Period u godini kad si aljda jedini put kažemo da ne moramo ništa.
Postoji jedan fenomen koji nitko ne imenuje, ali svi ga osjećamo, a to je da dolaskom ljeta, kolektivno ulazimo u jedno drugo, opuštenije stanje uma u kojem ozbiljni poslovni ili životni planovi padaju u vodu. Vrijeme kad je skroz u redu drugima ili samom sebi reći “nemam pojma, vidjet ću u devetom mjesecu” i to je potpuno validan odgovor.
Kad nastupi nova realnost
U nekom trenutku, kad se grad počne prazniti,kad se približava godišnji i kad su nam u glavi samo novi badići i što više druženja, svi naši veliki planovi i životne strategije postanu nebitni i kao da ih se jednostavno ne isplati ni raditi do devetog mjeseca jer ionako sve stoji preko ljeta. Još u svibnju nas nešto može mučiti i trudimo se pronaći savršeno rješenje, ali kao da, čim lipanj, dođe to postane nebitno. Problemi ne nestanu, naravno, ali kao da ih napokon možemo staviti sa strane “jer nema više smisla” živcirati se oko toga, ljeto je.
