Za psihoterapiju se počela zanimati još u najranijoj dobi kada je osjetila zanimanje za ljudska ponašanja i odnose. Pa ipak, odluka da će to postati njen poziv došla je tek nakon vlastitog iskustva s psihoterapijom kada je vidjela koliko može pomoći – bilo da se radi o teškim traumama ili “samo” stjecanju alata za bolje nošenje sa svakodnevicom. 

Više o radu s Lucijom možete vidjeti na webu i instagramu.

Kako su tvoja osobna iskustva kroz život i odrastanje utjecala na odabir ovog zanimanja? Je li te nešto posebno potaknulo da želiš na ovaj način ispunjavati svoju svrhu?

Moj put prema psihoterapiji krenuo je u ranim dvadesetima. Dogodilo mi se jedno bolno životno iskustvo i prijatelj mi je savjetovao da odem na razgovor s psihoterapeutom. Na sreću, poslušala sam ga i rekla bih da je to bio prijelomni trenutak. Nakon samo nekoliko sati moje individualne psihoterapije, počela sam uviđati zašto i kako se nešto događa. Počela sam bolje upoznavati sebe i druge. Na jednoj od terapija, moj terapeut mi je rekao „Mislim da bi ti bila odlična terapeutkinja. Zašto ne bi upisala neki psihoterapijski pravac?“

To me je duboko dotaknulo i nakon nekoliko mjeseci, slušala sam prva predavanja iz logoterapije i egzistencijalne analize, psihoterapijskog pravca koji sam ja završila. Završila sam i Propedeutiku psihoterapije te se konstantno educiram i produbljujem znanja o određenim područjima. To je konstantna izgradnja, ali na način da zavolite taj proces, da zavolite sebe i prihvaćate se u potpunosti.

Primjećuješ li da je ljudima lakše se otvoriti na terapiji, i dolaze li sve više zbog nekih problema koji nisu toliko traumatični nego više iz želje za radom na sebi? 

O mentalnom zdravlju se sve više govori i postoji sve više mogućnosti kako i gdje potražiti pomoć. Vjerujem da se gradi svijest kako se o svom mentalnom i duhovnom zdravlju trebamo brinuti, kao što se brinemo o svom fizičkom zdravlju. Nismo slabi, već hrabri i odgovorni ako potražimo pomoć. Što se tiče razloga odlaska na terapiju, oni su uistinu različiti. Ponekad je to neka akutna, trenutna situacija, a ponekad je to nešto s čim se osobe suočavaju duži period. No, koji god da je primarni razlog dolaska na terapiju, uvijek se tijekom procesa otvore nove teme.

Postoje različiti oblici rada na sebi, a svakako primjećujem da su ljudi sve više voljni ići na terapiju, čitati/slušati sadržaje o mentalnom zdravlju. Na koncu, željni smo živjeti smislenije, punije, sa zdravijim odnosom prvenstveno prema samima sebi, a posljedično i u svim ostalim odnosima u svom životu.

Što bi rekla da je najvažnije imati na umu prilikom počinjanja shvaćanja i  procesuiranja emocija? 

Mislim da je najvažnije imati istinsku želju i otvorenost te prihvaćanje da je to proces u kojem nema „uspjeha preko noći“. Da, neke promjene osjetimo i doživimo vrlo brzo, ali za mijenjanje određenih navika i uvjerenja potrebno je vrijeme i trening da promijenimo automatske reakcije, da naučimo razmišljati i djelovati na zdraviji način.

Rad na sebi je svakako oslobađajuće, ali može biti i bolno iskustvo jer počinjemo skidati maske i uviđati svoje obrambene mehanizme. Zbog toga je potrebna volja, upornost i preuzimanje osobne odgovornosti za svoj život. 

Koliko se ljudi zapravo (ne)znaju nositi s emocijama? Što tu igra najveću ulogu?

Koliko je ljudi, toliko je i načina nošenja s emocijama. Svatko ima svoje jedinstveno iskustvo odrastanja, odnosa, načina komunikacije, no generalno, čini mi se da nismo naučili prihvaćati sve svoje emocije niti su odmalena sve naše emocije prihvaćene od strane drugih. Kada su djeca tužna, posramljena ili ljuta, najčešće im se govori „nemoj biti tužan, nemoj se bojati, nije to ništa“, pokušava im se odvući pozornost na nešto drugo. Bi li nama takav „savjet“ i pristup pomogao? Iskreno, ne baš. Tako da odmalena učimo imati nezdrav pristup prema teškim emocijama umjesto da ih učimo prihvatiti, razumjeti i proživjeti, a ne potiskivati. Naše su reakcije na najintenzivnije osjećaje najčešće nesvjesne, ne možemo odlučiti kada će doći do njihove erupcije – čini nam se da su nam se dogodili, a ne da su stvar našeg izbora.

Međutim, osim nekoliko iznimaka, racionalni um nam obično može kontrolirati tijek reakcija – možemo odabrati kako reagirati.

Koliko je teško razviti emocionalnu inteligenciju nakon puberteta i formativnih godina? 

Najbolje je kada se gradi odmalena, ali dobra je vijest da se emocionalna inteligencija može do određene razine razvijati i da možete raditi na njenim različitim aspektima cijeli život. Ona nam omogućuje da gradimo autentičan i iskren odnos sa sobom, ali i drugim ljudima, prepoznajući svoje i tuđe emocije i reagirajući na njih, a to je nešto na čemu uvijek možemo raditi. Prema psihologu Danielu Golemanu, postoji pet koraka na putu prema emocionalnoj inteligenciji, a to su – samosvijest, samoregulacija, intrinzična motivacija, empatija i socijalne vještine. Samosvijest znači da razumijemo vlastite emocije i imamo uvid u svoje potrebe. Samoregulacija se odnosi na načine na koje izražavamo svoje emocije. Zatim imamo intrinzičnu motivaciju, dakle pitamo se jesu li naša ponašanja motivirana „iznutra“, slušamo li svoje unutarnje potrebe ili ih ignoriramo. Jednom kada razumijete sebe i svoja ponašanja, spremniji ste čuti i razumjeti doživljaje i ponašanje ljudi oko sebe i tu dolazimo do empatije. Empatija je jako važna, čini mi se da nam nedostaje empatije i to je nešto što se uvijek nastojim pružiti svojim klijentima, dakle da prepoznam njihova emocionalna stanja i budem tu za njih. Da ih pozorno slušam i iskreno prihvaćam. Na koncu su socijalne vještine, ja bih rekla da to znači da budemo „čovjek prema čovjeku“, da ne činimo drugima ono što ne bismo htjeli da drugi nama čine ili govore.

Koliko neznanje s upravljanjem emocijama utječe na kvalitetu života i misliš li da su ljudi generalno toga svjesni? 

Prepoznavanje vlastitih emocija i njihovo izražavanje osnove su naše mentalne higijene tako da vjerujem kako neznanje o upravljanju emocijama, ali i komuniciranju emocija i svojih potreba znatno utječe na kvalitetu života. Generalno mi se čini da nam je teško govoriti o svojim emocijama i potrebama, a to osobito dolazi na vidjelo u bliskim odnosima i partnerstvu kada ponekad automatski reagiramo na neke podražaje, ne razmišljajući što se zapravo krije iza toga. Mislim da generalno nismo potpuno osviješteni koliko nam izražavanje emocija, a u to uključujem i način komunikacije, utječe na naše živote.

Smatram vrlo problematičnim nedostatak jasne komunikacije bez osuđivanja, nedostatak da čujemo drugu osobu i postavku „da smo mi u pravu, a drugi u krivu“. Kada nismo naučeni zdravo pristupati teškim emocijama i situacijama, često reagiramo iz neke svoje rane, reagiramo nesvjesno i automatski na određene situacije. Dakle, rad na emocijama, komunikaciji, svjesnosti svakako je nešto što nam može znatno utjecati na kvalitetu života. Moram priznati kako i danas, usprkos intenzivnom radu na sebi, ne reagiram uvijek zrelo, osobito ako sam umorna, gladna, ako mi je bio težak dan. No, ono što je različito u odnosu na to kako sam se ranije nosila s tim, jest da, puno brže „dođem k sebi“ pa si mogu pružiti što mi je potrebno, a zatim i adekvatno reagirati u odnosu prema određenoj osobi ili situaciji.

Fotografije: RYS