“Na svoj put gledam kao na vožnju u vlaku. Cijelo vrijeme se vozim i izlazim na stanicama koje mi se sviđaju. Bez pretjeranog planiranja unaprijed i “gdje se vidiš za 5 godina”. 

Lucija Potočnik strategic planning i kreativna direktorica u Studio Sondi i glazbenica u slobodno vrijeme. Tijekom svoje karijere u marketinškim agencijama prošla je puno pozicija i samo dvije firme. Rijetkost u današnje vrijeme kada je mijenjanje poslova svakih nekoliko godina postala norma. 

Svojim pogledom na posao, kreativnost i kretanje prema cilju donijela si je brojne poslovne uspjehe i prilike, ali i neke događaje kojima se ni sama nije mogla nadati. Luciju poznajem od prije i imala sam prilike raditi i učiti od nje. Lako se naviknuti na njenu smirenu energiju i usmjerenost prema rješenju problema. Bez drame, bez nepotrebnih komplikacija. Ova godina donijela joj je velike promjene – novi posao i djelomično preseljenje u Istru. 

O svemu tome, kao i o pogledu na život i smisao ispričala nam je u ovom dugom razgovoru koji se činio kao pet minuta. 

Ovo je bila godina velikih promjena za tebe. Nakon 10 godina promijenila si posao i sad dio vremena provodiš u Istri. Kako je došlo do te odluke? 

Dogodilo se spontano i zapravo neplanski. Spoj slučajnosti i pravog vremena, rekla bih. Studio Sondu pratila sam godinama, cijenila sam njihov rad oduvijek. Pružila mi se prilika biti član žirija zajedno sa Seanom Poropatom – suvlasnikom i kreativnim direktorom Sonde i tamo smo se upoznali. Kliknuli smo energijom i nekim razmišljanjima koja smo dijelili ii to se iskustvo pokazalo presudnim Nedugo nakon toga, imala sam priliku ponovno se družiti sa Seanom, ali i Jelenom Fiškuš; također suvlasnicom i kreativnom direktoricom. Tijekom neformalnog razgovora došli smo do ideje o zajedničkoj suradnji. Odluka o prelasku se nametnula sama i zapravo je nevjerojatno kako se stvari poslože kad im se prepustiš. Sad sam tamo već 8 mjeseci i definitivno se ne slažem s onom “never meet your heroes.” 

U Istri u prosjeku provodim jedan tjedan mjesečno što se pokazalo kao idealan balans. Dobro mi je došao prekid nekih ustaljenih navika u Zagrebu i ovaj tempo mi jako odgovara. Napunim se Istrom, prirodom, morem i finom hranom, a opet imam priliku dio vremena biti u Zagrebu i provoditi vrijeme radeći glazbu i s prijateljima.  

Radiš u agencijama već više od 10 godina. Takvo okruženje i tip posla često dovedu do zamora i burnout-a.  Kakvo je tvoje mišljenje o tome, pogotovo kad se od tebe konstantno traži kreativnost i svježina?

Je, česta je to praksa. Naravno da je bilo situacija kad sam imala osjećaj da sam sve već vidjela. Pojavi se klijent s kojim se teško sporazumjeti i to dovede do određene frustracije. Srećom, moram priznati da ja nikad nisam ostajala u toj frustraciji. Uvijek sam na posao gledala kako što više mogu naučiti. Kako ja osobno mogu napredovati i svaki projekt odvesti na neku novu razinu, zajedno s timom. Prije Sonde u Degordianu sam provela skoro 10 godina. Tamo sam prošla puno pozicija i svaka mi je bila drugačija i nudila priliku za nešto novo. Mislim da je to, uz ljude s kojima sam uživala i uživam raditi, bilo najvažnije da ja u ovom poslu ostanem gladna. 

Nisam se toliko opterećivala s pozicijama koliko sa zadovoljstvom onime što radim. Imala sam sreću da sam radila s mentoricom Ana Marijom Malić koja je znala prepoznati moje potencijale, i uvijek, kad je zasićenje bilo blizu dogodila se promjena unutar kompanije koja mi je donijela nešto novo.

Kako gledaš na veliku fluktuaciju ljudi u agencijama i to da sve manje mladih ljudi žele takav način rada? 

Veća fluktuacija ljudi odraz je vremena u kojem živimo. Mislim da je to generalni trend i da ni ostale industrije nisu lišene tog problema. U posljednjih par godina, naročito nakon pandemije, ljudi su dobili vremena zapitati se što stvarno žele. To je, posljedično, dovelo do više promjena poslova. Industrija se mijenja i to je normalno. Mislim da neće doći do izumiranja agencija kakve ih poznajemo danas, ali je činjenica da se način rada mijenja i da je potrebno privući mlade ljude na neke drugačije načine.

A što misliš o samom načinu dobivanja klijenata? Agencije su i dalje, često, u podređenom položaju naspram potencijalnog klijenta. Neplaćeni pitchevi su i dalje praksa? Kako tome doskočiti? 

To je problematika koja je već dulje vrijeme prisutna u agencija – klijent odnosima. Pozitivno je što se sve više priča o tome. Problem kod pitcheva je što agencija troši puno radnih sati na rješenja koja možda (vjerojatno) nikad neće vidjeti svjetlo dana. Uz to, samo prihvaćeno rješenje često nije u skladu s briefom i to dovodi do frustracije i zamora. Druga strana je što ni klijenti, često, ne dobiju najbolje rješenje za sebe do kojeg bi došli da se na njemu radi duže vrijeme i u partnerskom odnosu s agencijom.

Agencija se angažira jer tamo rade stručnjaci za određeni dio posla kojeg klijent treba. Trebalo bi biti više povjerenja u agenciju i rješenja koja se nude. Uzeti u obzir ekspertizu i iskustvo. Nisu sva iskustva negativna, naravno, ali drugačiji, ravnopravniji model bi dugoročno koristio svima. Model u kojem bi sam proces odabira agencije i rješenja bio ravnopravniji i više partnerski. 

Gledajući unazad, što misliš da ti je najviše koristilo na tvom putu? Pričajući s prijateljima i poznanicima iščitavam dosta nezadovoljstva poslom, čak neku vrstu egzistencijalne krize. Kako gledaš na to? 

Kad gledam unazad, vjerujem da mi je najviše koristilo strpljenje. Strpljenje je podcijenjeno i ima ga sve manje. Ljudi postaju nezadovoljni brzo i stavljaju si veliki presing da im se stvari moraju događati brzo. Želja za napredovanjem je prirodna i poželjna, ali korisno je pogledati što još mogu napraviti i naučiti tu gdje jesam. I raditi prema tome što želim.

Iako sam u prethodnoj agenciji provela 10 godina, ne gledam na to kao jako dug period. To je samo komadić puta koji sam prošla, a izvukla sam puno iz toga. Iako imam iskustvo i prošla sam stvarno svašta u agencijskom poslu, u Sondi sam, na neki način, opet učenik. Učim svaki dan, susrećem se s tim da neke stvari neću pogoditi iz prve. To me gura naprijed, motivira i ne dopušta mi dosadu. 

Osim marketinga, velik dio tvog života je i glazba. Član si benda Neon Wife i baviš se glazbom veći dio života. Kako usklađuješ sve i koliko ti je bitna? Ne mogu zamislit svoj život bez glazbe. Ona je moj najveći kreativni outlet. Oduvijek je prisutna i najviše sam svoja kad stvaram glazbu. S mojom Irenom Žilić, koja je također član Neon Wife-a, sam pronašla svoju “the osobu” za stvaranje glazbe. Nadopunjujemo se i uživam raditi s njom. Iako sam posvećena primarnom poslu, uvijek nađem vremena i za glazbu. Bitno mi je da se ne opterećujem nego uživam u procesu stvaranja. Prije smo nastupali više, ali i dalje odrađujemo koncerte koji me ispunjavaju. Zanimljivo je da sam oduvijek osjećala određenu dozu treme od javnih nastupa, osim na pozornici. Kad sam tamo, zapravo sam najprirodnija i prava ja. To je nevjerojatan osjećaj. 

S obzirom na tvoju kreativnost i da je dio svega što radiš, vjeruješ li u onu “svi su ljudi kreativni? 

Apsolutno. Mislim da su svi ljudi kreativni, samo nisu svi kreativni na načine kako smo navikli doživljavati kreativnost. Nije kreativnost samo sviranje, slikanje i slične stvari. Netko je kreativan s organiziranjem vremena, netko s nečim desetim, ali smatram da je svi imamo. Samo se ljudi tako ne doživljavaju i često ne uspiju osvijestiti svoju kreativnost zbog tih uvjerenja. Svi se izražavamo na određeni način i kroz nešto, a izražavanje je kreativnost. 

Da bi ljudi vidjeli ono što stvaramo potrebno je imati hrabrost pustiti to van i izložiti se. Često je to dio preko kojeg ljudi ne mogu prijeći i njihovo stvaranje ostane samo za njih. Imaš li tih situacija? 

Ne bih rekla da imam problem s tim. To mi je i dio posla na kraju dana, i krajnji produkt je napravljen zato da bio bio dostupan ljudima. Kad je glazba u pitanju, nije uvijek bilo tako jednostavno. Bila sam puno nesigurnija, ali ipak sam imala potrebu da ljudi čuju što stvaram. To je pitanje vježbe i izlaganja nelagodnim situacijama koje su izvan zone komfora, koliko god otrcano zvučalo. Treba pokušati unatoč strahu. Prvi put će možda biti jako strašno, ali svaki sljedeći put će biti lakše. 

I za kraj, danas nam kronično nedostaje…? 

Strpljenja. I empatije. Definitivno empatije koje je sve manje. Prema drugima i prema sebi. 

Fotografije: RYS