Nije lako danas biti mlada osoba. Ako ćemo iskreno, nije lako danas biti bilo kakva osoba. Sa svime što se događa i kriza za krizom koju proživljavamo kao ljudi, mijenjaju se naše vrijednosti i očekivanja od života općenito.
Ambicije vs. želje za mirnijim životom
Nemamo svi, ali većina ljudi oko mene imaju slični priču. Krenuli smo s jednim uvjerenjima koja su se polako mijenjala kroz odrastanje i suočavanje s prvim izazovima. Išlo je otprilike ovako. Rano je jutro, ustajem nervozna iz kreveta i spremam se za obranu diplomskog s već unaprijed isplaniranih deset idućih koraka. Cilj broj jedan je pronaći prvi plaćeni posao u struci, po mogućnosti plaćeni, ali i stažiranje je opcije. SVE da se stekne iskustvo i da penjanje po zamišljenoj ljestvici može početi. Nakon odrađenog skupljanja iskustva, vrijeme je za promaknuće, poslovna putovanja i nakon toga vodeću poziciju. Ovo se sve događa prije tridesete, naravno. Osim toga, puno je i privatnih planova, a većina ih je određena normom koja je zadana puno prije nego sam uopće stigla razmisliti o stvarnim željama i koliko je život zapravo dug (ako imamo sreće).
Duboko udahnem, i s detaljno isplaniranim planovima za budućnost, ulazim nesigurno u prostoriju. Čuje se lagano lupkanje pete po starom parketu. Odjeća koju ni danas ne nosim jer je prikladna za odlazak na sud daje mi osjećaj odraslosti. Savršeno. Gledam okolo i znam, tada, to je to. Budućnost počinje. Duboko izdahnem i predstava počinje.
Vjerujem da je ovo poprilično slična priča mnogima, petogodišnji plan, jedva čekanje dugih radnih sati i spremnost na naporan rad, jer to je plan, što se neočekivano uopće i može dogoditi?
Sve više ljudi prijavljuje smanjenu ambicioznost
Što zapravo znači biti ambiciozan, pomislila sam godinama poslije svega? Znači li to i dalje pratiti taj plan? Predomisliti se? Onako klišejski, pokrenuti nešto svoje (ups)? Ne znam. Valjda znači nikad ne odustati i nikad ne stati. Znam samo, da kad razgovaram sa svojim prijateljima, ima nas puno u istoj poziciji. Ono za što smo duboko udahnuli na trećem katu i sobi broj 107 koje se jasno sjećam, možda više nije vrijedno naše energije i te ambicioznosti pod svaku cijenu.
Istina je, vjerujem ipak negdje u sredini, bolno određena situacijom na tržištu rada koja je, još jednom nesigurna i nejasna. Ona slika koju smo zamišljali nestala je, ali kako je onima koji tek izlaze s faksa kad valjda po prvi put ne postoji ta jasno određena slika budućnosti?
Ako napraviš ovo – dobit će ono. Uz AI koji nam svima prijeti, pesimistične članke koji nam govore da ćemo za dvije godine svi biti zamijenjeni, situacija je još kompleksnija. I logičan odgovor je, prestanak one ambicije koja nam je nekad obećavala sve što želimo. Frustracija tržištem rada koja mlade guši dugim radnim satima, dodatnim poslovima i niskim plaćama dovela je do značajne promjene u načinu na koji se gleda na rad. Mladi su popularizirali novi koncept, “tihu ambiciju” (quiet ambition) kao odgovor na kritike koje ih nazivaju “staklenom generacijom”.
Zbog nedostatka profesionalnih perspektiva, posao više nije sredstvo samoostvarenja. Ovaj pojam ne znači da oni nemaju ambicije, nego da prioritet daju drugim stvarima: mentalnom zdravlju, slobodnom vremenu, odmoru te društvenom i osobnom životu, umjesto dugim radnim satima koji se rijetko pretvaraju u veće plaće. Sve je izraženiji zahtjev za vremenom za odmor, obitelj, sport ili putovanja, bez emocionalnog i mentalnog preopterećenja.
Aspiracija postaje raditi manje kako bi se imalo više slobodnog vremena. Pritisak smanjenjem radnog vremena sve je veći, a mladi su među glavnim zagovornicima takvih promjena. Četverodnevni radni tjedan već je negdje realnost. Milenijalci su također morali prihvatiti promjenu radnih vrijednosti, nastalu iz kriza i nesigurnosti. I oni su prestali smatrati posao središtem svog života. Prvo je došla velika recesija 2008. godine, a zatim i pandemijska kriza COVID-19. Osjećaj da trud ne vodi nužno stabilnoj karijeri potaknuo je široko rasprostranjeno razočaranje. Krize su prisilile generacije na promjenu načina razmišljanja, pri čemu je nesigurnost postala nova normalnost. U takvom kontekstu posao se sve više promatra kao sredstvo za život, dok je važnost poziva ili strasti oslabila. Prioriteti su se pomaknuli prema slobodnom vremenu, bliskim odnosima i mentalnom blagostanju.
Prema istraživanju tvrtke Visier provedenom u Sjedinjenim Američkim Državama, samo 37% mladih radnika i dalje želi jednoga dana imati posao svojeg šefa. Čak 67% njih prioritet daje vremenu za obitelj i prijatelje, 64% mentalnom i fizičkom zdravlju, a 58% putovanjima. Mladi su tako riječ “ambicija” dobili novo značenje. Odbacuju njezinu povezanost sa stresom, pretjeranim radnim zahtjevima i iscrpljenošću te je redefiniraju na zdraviji način, tražeći ravnotežu između posla i privatnog života, kao i opuštenije i fleksibilnije radno okruženje.
Odgovor je jasan, samo ga mnogi ne vide
Nisu ljudi letargični, umorni su od traženja smisla gdje ga nema, a trenutačno se mnogima tako čini penjanje po korporativnim ljestvama i dolazak to te jedne pozicije za koju smo sad već svi lagano naučili da nam nije zagarantirana bez obzira na to što napravili. U online svijetu odavno se iskrenije priča o svim izazovima s kojima se današnje generacije suočavaju. Sve je manje glumljenja savršenstva jer sve što se događa, u nekom pogledu pogađa sve. Bez obzira koliko smo daleko jedni od drugih, koliko su nam ciljevi različiti, i nekom trenutku smo ili ćemo osjetiti ove velike promjene koje se događaju.
Ali, ono što je zanimljivo je da postoji velika dualnost. Od toga da je generaciji Z danas prezentiran uspjeh preko noći, vođenje vlastite firme do dvadeset pete godine i milijuni na računu do potpune suprotnosti – slika totalne nesigurnosti, nesigurnog tržišta rada i poprilično nejasne budućnosti u svakom obliku onoga što nas očekuje. Možda je ta neambicioznost koja im se pripisuje upravo odgovor na ono što se događa i svijest da ćemo ubrzo, ako već i ne živimo, u jednom potpuno drugačijem obliku rada i kompenzacije za isti.
U svakom slučaju, kako god bilo, udah, izdah, baš kao na početku.
Fotografije: Pinterest
