Maria Šimurina – osnivačica Feel Purple Podcastu i u najnovijem projektu – membershipu Devotion to Self Club. Prije solo voda, provela je godine u marketinškoj agenciji i uživala u svemu što taj svijet nosi. 

Nije lako donijeti odluku o velikoj promjeni, naročito kad to od nas traži velike poteze kao što su davanje otkaza ili selidba. Ali, kad je naša današnja sugovornica osjetila da je vrijeme za promjenu, znala je da mora ići dalje. Razgovarale smo o rizicima, donošenju odluka i vjerovanju sebi i životu. 

Na svom profilu često ističeš autentičnost i povezanost s vlastitom intuicijom. Kada si prvi put osjetila da se trebate odmaknuti od klasičnog poslovnog svijeta i krenuti u nešto svoje? Je li postojao ključni trenutak koji te je “gurnuo” u tom smjeru?

Iskreno, ni sama ponekad ne znam što točno ističem jer  ono što dijelim je ono što osjećam da se u datom trenutku želi i treba izraziti. Dijelim dosta svojih priča jer vjerujem da se upravo kroz priče najdublje povezujemo. To su priče i o usponima i o padovima, o transformacijama, hrabrosti, ludosti. Priče o svemu što mi zapravo jesmo. Takve priče dostupne su na mom IG profilu, na Feel Purple Podcastu i u najnovijem projektu – membershipu Devotion to Self Club. Ondje, osim što dijelim osobne priče iz života, koje ipak traže intimniji prostor za izražavanje, pridružuju se i brojni stručnjaci iz različitih sfera osobnog razvoja kako bi podržali članove na putu zauzimanja svog mjesta u životu i življenja vlastite istine. Što se tiče odmicanja od klasičnog poslovnog svijeta i dugo sam, iskreno, voljela svoj posao. Vjerujem da bi to potvrdili svi moji bivši kolege i suradnici. No došao je trenutak kada sam osjetila da je taj ciklus za mene završen. Nije mi to bilo lako priznati jer sam godinama sanjala rad u kreativnoj industriji, davala sebe u cijelosti, ulagala u edukacije, trudila se maksimalno… Kad je došao kraj, nisam mogla vjerovati da je to moguće.

Ali tijelo je počelo slati signale, a ja sam bila  zasićena, istrošena, iako je um još uvijek pokušavao gurati po starom. Burnout je bio moj „kratki spoj“. I tu dolazi taj ‘ključni trenutak’ ; kada je Florence + The Machine izdala novi album koji je, bez pretjerivanja, zvučao kao da je pisan upravo za mene. Poruka je bila jasna: pusti kontrolu i očekivanja, kreni u stvaranje i izražavanje. I nakon gotovo čitave godine sam konačno sam poslušala.

Velike životne promjene, pogotovo one koje nas izvade iz zone komfora, često dolaze s dozom nesigurnosti. Jesi li u nekom trenutku sumnjali u svoju odluku? Kako si se nosili s tim strahovima?

Apsolutno. Ušla sam u, za mene novu, wellbeing industriju s ogromnim ružičastim ili bolje rečeno, purple naočalama. Mislila sam da će sve biti šljokasto, no stvarnost je ubrzo pokazala drugo lice. Strahovi su isplivali, pitanja su se gomilala, kontrola se vratila baš kad sam mislila da sam je otpustila. 

No, nešto me nosilo. Od samog početka osnivanja Purple Aure i krenula s organizacijom retreatova pratili su me snažni sinkroniciteti i osjećala sam se jako, jako vođeno. Baš kad bih pomislila da sam fulala ili pogriješila, da sam se u nešto upustila bez ikakvog kompasa – dogodila bi se ‘poruka’, slučajnost koja bi me podsjetila da nastavim. I nastavila sam, čak i kad nije bilo apsolutno nikakve logike.

Prva funkcija Purple Aure bila organizacija retreatova isključivo za američko tržište, i u tome sam silno uživala. No, paralelno s organizacijom retreatova, krenuo je i moj ogroman poriv za izražavanjem – za pisanjem bloga i iznošenjem nekih dijelova sebe koji su dugo bili skriveni. Ubrzo nakon toga, i poriv za puštanjem glasa – snimanjem podcasta. Osjećala sam da, koliko god volim strane jezike i rad sa stranim tržištima, što mi nije nepoznato, je jako bitno da se ne ograničim samo na njih. I da se krenem izražavati i stvarati na našem jeziku i u našem okruženju. 

Dolaziš iz kreativnog sektora, gdje se često radi po tuđim briefovima i smjernicama. Kakav je bio osjećaj kad si sama sebi postavili smjernice, kad si postala glavna odgovorna? I dodatno: Je li naš život samo naša odgovornost?

Nimalo jednostavno. Kao “one woman band”, na samom početku sam osjećala što mi sve nedostaje iz svijeta agencije: sugovornik – netko s kim bih mogla razmjenjivati ideje, loptati se oko koncepata. Taj kreativni ping-pong iz agencijskih dana sada još više cijenim cijenim. A dodatno, ja sam ta koja zna postaviti ljestvicu vrlo visoko. Volim tu osobinu kod sebe jer me tjera na rast, ali ponekad postane vlastita prepreka. Tako da se ovo i dalje učim balansirati. 

Što se odgovornosti tiče – danas potpuno vjerujem da je naš život naša odgovornost. Dugo sam čekala da netko dođe „izvana“ i spasi me, što je zapravo izbjegavanje odgovornosti. Sada znam: sve okolnosti dolaze s razlogom. Da nas ojačaju, probude, i pokažu nam koliko toga zapravo možemo – upravo ako preuzmemo odgovornost. 

Plašiš li se nekad budućnosti?

Ne. Osjećam uzbuđenje. Budućnost nije nešto što se „dogodi“ jer ju mi stvaramo, svakim svojim izborom. Čak i ako se ponekad čini teško, jer nekada zbilja je, moja mantra glasi “Nastavi se kretati!” Jer vidim da drugačije ne možemo niti znati je li nešto za nas dobro ili nije, dok se ne krećemo. Ono što me posebno veseli oko “budućnosti”, za koju ni ne mislim da je budućnost, mislim da je već ovdje, je jedna nova era u kojoj će biti puno više nježnosti, puno više flowa i fleksibilnosti, puno zajedništva, manje rigidnosti, tvrdoće, manje skrivanja. I taj svijet prvo pokušavam stvarati u sebi i oko sebe i u tome neizmjerno uživam. 

Rekli bi da te ljudi radi dubljih razloga i pripadanja zajednici. Kako ju graditi i koliko je tebi važna?

Mislim da svi težimo pripadanju i to je prirodno. Ali, pravo pripadanje ne dolazi uz cijenu i ne bismo trebali žrtvovati sebe kako bismo se uklopili.

Pokretanje vlastitih projekata često dolazi s puno izazova, ali i osobnog rasta. Kako balansirati između poslovnih ambicija i unutarnjeg mira?

Ključ mi je uvijek intuicija. Kada radimo iz mjesta mira, onda ni ambicija ne izgleda kao utrka. Pitanje je: dolazi li moja želja iz srca – ili iz straha da nisam dovoljno? Ako je prvo, onda znam da sam na dobrom putu.

Mnogi ljudi sanjaju o tome da pokrenu nešto svoje, ali ih strah ili društvene norme sputavaju. Što bi im rekli kao neki savjet?

Samo jedno: we only live once.

Ja sam krenula jer sam osjetila duboki poriv da pokušam ostaviti trag, da barem nekoga dotaknem, inspiriram, podijelim svoj put i podsjetim da može drugačije. Ako sam potaknula barem jednu osobu da učini isto – onda sve ima smisla.

I nema univerzalne formule. Svačiji put izgleda drugačije, ali vrijedi ga istražiti.

Što ti je najvažnije i čega se uvijek držiš, u poslu i životu?

Najvažnije mi je znati pustiti. Ne siliti. Ne gurati ako nešto ne ide. Vjerovati da postoji nešto veće od nas – nešto što vidi širu sliku i zna kad, što i zašto.

Vjeruješ li da svi imamo svoju svrhu i kako do nje ako trenutačno ne znamo što je? 

Vjerujem da svatko od nas ima svoju svrhu. I vjerujem da do nje dolazimo kroz radost. 

Ne mora to biti velika stvar. Dovoljno je pratiti ono što nas uveseljava: čitanje knjige, plivanje, pisanje, tišina uz jutarnju kavu, doslovno bilo što što predstavlja zadovoljstvo. U tim trenucima dolazi tihi šapat, dolaze ideje, dolazi neki poriv, neki tihi glasić koji kaže do this, do that, potakne te na neku inspirativnu akciju, i jako je bitno tu inspirativnu akciju pratiti! Odazvati joj se! To su ideje koje ne dolaze iz buke, već iz nas samih. I tu se sve kreće rolati. Zato mislim da je jako bitno osluškivati te sitne, nekome totalno šašave, ali neke naše stvari koje pune našu dušu.

Pitanje nije što svijet očekuje od mene, nego što ja poručujem svijetu kad sam najviše svoja. Ako mene pitate, tu negdje leži početak čarolije.

Fotografije: Vedran Husremović