PROČITAJ

Marina Rendulić – Da bi bilo što smisleno radili moramo prvo upoznati sebe

23. lis
a entrepreneur

/Piše: Anamarija Virant/

Marina Rendulić – dizajnerica, fotografkinja, poduzetnica i kreativka – jedna od onih ljudi s više područja interesa i talenata. Osoba koju je nemoguće, ali i šteta staviti u bilo kakav kalup. 

Svoj put započela je u korporaciji i kako sama kaže, oduvijek se osjećala drugačije i kao da mora sama pronaći svoj put izvan sustava. Kako sama kaže, taj put još uvijek traje, ali stalnoj potrazi je sve čime se bavila napravila uspješnim prepoznatljivim. 

I sad, nakon godina isprobavanja želi objediniti svoje znanje iz svih područja u kojima je djelovala i pomoći ljudima, i biznisima da pronađu svoje “zašto” i pronađu put do toga što zapravo žele raditi. Marinu i njenu estetiku na Instagramu pratimo već godinama. Svojim pročišćenim stilom nam je privukla pažnju, a njen način razmišljanja o pronalasku svrhe, isprobavanju različitih stvari i percepciji neuspjeha nas je zaintrigirala i poželjeli smo saznati više.

Kad pričamo o promjenama, kod većine ljudi je dominantan strah, a s Marinom smo se, između svega ostalog, dotakli i toga – kako prevladati strah, upoznati se i naučiti slušati što stvarno želimo bez straha od osude okoline. 



Tvoj karijerni put započinje u korporaciji. Kako se odlučuješ otići i je li cijelo iskustvo bilo kakvo si ga zamišljala?

Oduvijek sam se tamo osjećala kao da sam drugačija, kao da ne razmišljam na isti način i kao da mogu dati više. Često bih dobivala komentare da moram stati na loptu, da ne mogu razmišljati pet godina unaprijed, a i kad pogledam unazad oduvijek sam imala “problem” s autoritetom i stavljanjem u kalupe. Nisam se htjela ukalupiti i sjećam se da je tako bilo još otkad sam bila mala. Obećala sam si jedino da ću otići kad nisam ljuta na njih, kad nisam frustrirana i zapravo sam otišla kad mi je tamo bilo najbolje. Nisam imala plan B i nisam imala pojma što ću točno raditi nakon toga. Na izlaznom intervjuu su mi rekli da još nikad nisu imali takav slučaj (smijeh). Ali, ja sam odlučila da želim pokušati pronaći nešto što će me stvarno ispunjavati – nešto što će biti match za mene. 

Kako je išlo to traženje? Pretpostavljam ne uvijek glatko? 

“Taj put nije linearan. Radila sam na sebi i to još uvijek traje. Ja sam uvjerena da ništa ne možemo dok stvarno ne upoznamo sebe, a nažalost, većina nas se ne poznaje. Slijedimo neki put za koji mislimo da je za nas i onda se godinama nakon zapitamo tko smo i što zapravo želimo.”

Marina Rendulić

Kada sam ja krenula na taj put nije bilo toliko izvora koje imamo danas. Nisu postojale društvene mreže u ovom obliku, nije postojalo toliko savjeta i opcija. Koliko god je možda bilo teže, danas smo bombardirani s previše sadržaja i savjeta i često nismo sigurni je li nešto stvarno za nas. Vidimo na Instagramu neki super život, super posao i sve to izgleda lijepo. Ali, je li to stvarno za nas – želimo li mi to ili nam samo tako izgleda? Ja sam znala da sam kreativna i kako želim da mi izgledaju dani, ali sam svejedno provela puno vremena na mjestu koje mi ne odgovara. 

Jesi li ikad požalila odlazak i koliko je trebalo da se stvari pokrenu? 

Nisam nikad požalila odlazak, ali sam se u jednom trenutku morala vratiti u korporaciju. Rodila sam opet i zbog financijske situacije sam morala donijeti takvu odluku, ali taj put je bilo drugačije jer sam znala da je to privremeno i da ću opet otići kad će biti prilika. Zatim sam rodila treće dijete što mi je donijelo tri godine porodiljnog i odlučila sam da se neću vratiti. Tu moja potraga počinje opet (smijeh). Često sam se inspirirala na Pinterestu i vidjela sam Mini Van i njihov photo boot te sam ga poželjela dovesti u Hrvatsku. Izgledalo mi je super, imalo je veze s dizajnom i pomislila sam da je to za mene. Uspjela sam u svom naumu, sve smo postavili i uspješno sam se bavila time – a onda je došla korona i skroz zaustavila posao. 

I što sad? Opet sam morala ispočetka. Jedino što sam znala je da iduća stvar u kojoj ću se okušati opet mora biti kreativna. Frendica je krenula s izradom nakita i zamolila me da ga fotkam. 



“Rekla sam ok, imam neki stari fotić doma, ali kako da ja fotkam, ne znam ga ni upaliti. Ali, upisala sam jedan tečaj, drugi tečaj i započela sam - stvari su se pokrenule. Vodila sam se time da se želim osjećati živo i slobodno i u tom trenutku je taj posao ispunjavao te kriterije. Kasnije sam krenula fotkati hranu, a negdje po putu su se pojavili interijeri čime sam danas najviše preokupirana.“

Marina Rendulić

U svakom od poslova koji si započela si bila uspješna i radila (i radiš i dalje) stvari koje su bile prihvaćene i uspješne, ali kažeš da se nisi još sasvim pronašla i da možeš reći to je to? 

Nisam sigurna hoće li se ikad dogoditi taj trenutak u kojem ću ja reći to je to – ovo želim raditi do kraja života. Iskreno, trenutno ne vidim da se to dogodi. Nedavno sam shvatila da ne želim čekati penziju da bi uživala i da bi mi bilo dobro u životu. Ja volim raditi, imam više područja interesa i naučila sam to prihvatiti i uživati u tome. Svaki posao koji sam započela je funkcionirao onoliko koliko sam ja htjela – kad bi mi dosadilo išla sam dalje. 

“Nedavno me suprug u šali pitao “što da kažem ljudima, čime se baviš, što je moja žena”, a ja sam mu odgovorila da kaže da sam ljudsko biće. I stvarno to mislim. Toliko smo opterećeni titulama i čime se bavimo da nam to preuzme identitet i ja se ne mogu staviti u neku kutiju i reći “ja sam sad to i to”. Ako ne možemo staviti neku etiketu ili titulu osjetimo se izgubljenima. Sve sam to i ja prošla, ali sam radom na sebi naučila otpustiti i ne opterećivati se nazivom i titulom.”

Trenutno pohađaš školu i educiraš se dalje o interijerima – kako bi voljela spojiti taj posao sa svim interesima koje imaš? 

Prošle godine sam uredila maminu kuću u Imotskom i vodila sam se prije svega time što i tko je ona i prema tome ju uređivala.  Uslijed tog procesa sam shvatila da je upravo zato bila zadovoljna. 

Mene zanima psihologija, marketing i dizajn i želim pristupati uređenju interijera na cjeloviti način gdje su prostori koje radim prilagođeni lifestyleu osoba, a ne obrnuto. Interijeri trebaju predstavljati osobe koje u njemu žive, a ne isključivo podilaziti trendovima. Oduvijek sam imala osjećaj za prostor, razumjela sam zašto su određene stvari u prostoru napravljene baš tako i iako nemam formalno obrazovanje iz arhitekture mogu reći da imam razumijevanje kako i zašto stvari trebaju funkcionirati. 

Jako volimo tvoju estetiku koja se vidi i prisutna je kroz sve što radiš. Kako se sve izražavaš i što ti je važno? 

Oduvijek sam imala oko za lijepo, kroz djetinjstvo sam bila izložena lijepim stvarima – moja mama je jako voljela modu i prekrasno se odijeva. Kad sam prvi put primila Chanel tkaninu pod ruku bila sam oduševljena, osjetila sam da je to nešto potpuno drugačije. Kasnije sam tu estetiku prenijela i na druge stvari kojima sam se bavila – interijere, dizajn, fotografiju. Vjerujem da se izražavamo svaki dan kroz sve. Kako hodamo, što nosimo, način na koji pričamo, s kojom energijom ulazimo u prostoriju. Sve to priča o nama, a da možda nismo ni svjesni. Mene često pitaju savjete o osobnom stilu, ali i tu je odgovor zapravo jednak kao za sve ostalo – tek kad se upoznaš možeš znati što je stvarno tvoj stil, a ne nešto što si vidjela na Instagramu. 

S obzirom na tvoj nekonvencionalan put, kako si se nosila s komentarima okoline?

O ovome bih mogla napisati knjigu. Na početku su me, naravno, jako opterećivali komentari okoline. Mislim da smo mi generacija koja je odmalena učena da se trebamo uklopiti i svidjeti drugima. Da se ne treba previše isticati, da trebamo tražiti sigurnost i ne ići nekim neutabanim stazama. 

 

“Susretala sam se s raznim komentarima, osjećala da me ljudi žale i ne shvaćaju osobno. Znala sam čuti “a kad ćeš ti naći pravi posao” ili “ahaa a ti si sad doma, pa što radiš, kako uspijevaš” uvijek uz dozu nelagode i nerazumijevanja. Ali, što sam se više upoznavala i što sam više radila na sebi manje su me doticali.”

Danas, nakon godina ovakvog života mogu reći da me više uopće ne zanimaju. Važno je što ja želim i mislim i meni najbliži ljudi, a sve ostale je nemoguće zadovoljiti. Ljudi ionako vide ono što žele vidjeti i kakvi su oni, a ne tko ste vi. Kad sam to shvatila postalo je lakše. Sad mi se događa da me pitaju za savjete, odjednom više to što radim i nije toliko čudno i besmisleno, ali bio je dug put do toga. 

Upravo zbog svega što sam prošla, naučila i morala prevladati želim pomoći ljudima koji su sad trenutno zbunjeni – koji su trenutno tamo gdje sam ja bila. Želim im pomoći pronaći svoje zašto, pronađu svoju svrhu. Vjerujem da je to temelj svake dobre marketinške strategije koju sad želim proširiti i na ljude. 

Što ti je bilo najizazovnije kod tih početaka? 

Puno toga, ali izdvojila bih taj osjećaj samoće. Koliko sam samo puta pomislila “kad bih barem imala nekoga s kime mogu razgovarati tko prolazi isto što i ja.” Ni ne pamtim koliko sam kava sama popila, koliko sam se znala osjećati izgubljeno. Ali s druge strane, to me najviše gurnulo izvan komforne zone jer si prisiljen tražiti, javljati se i sam sebi otvarati vrata. Uvijek kažem – nikad ne znaš kad će ti zazvoniti telefon i kad će se ukazati neka prilika. Vjerujem da ti se u poduzetništvu vrati onoliko koliko daješ – koliko radiš toliko ćeš imati posla i prilika. 

Spominješ rad na sebi što je i trenutno jako popularna tema, ali što je to za tebe i kako si počela? Što bi savjetovala ljudima koji su na početku te potrage? 

U periodu mog prvog odlaska iz korporacije počela sam puno čitati. Knjige su bile prve iz kojih sam naučila da može drugačije i počela sam propitkivati sve što sam dotad naučila. Puno sam čitala, slušala podcaste, istraživala. I danas me se uvijek može vidjeti s bilježnicom i olovkom, imam ih bezbroj ispisanih. Pišem sve, od toga kako se osjećam do nekih ideja koje mi padnu na pamet. Osim toga, kad sam se drugi put vratila u korporaciju jako mi je pomagala vizualizacija. Nisam bila sretna na tom poslu, ali ujutro bih se probudila i prije početka dana bih zamišljala kako želim da moj idealni dan izgleda – što bih nosila, kako bih se osjećala i što bih točno radila. Danas kad pogledam, još se nije sve ostvarilo, ali jako veliki dio toga što sam nekad zamišljala je danas moja realnost. 

Da mogu dati samo jedan savjet to bi bio papir i olovka. Zapišite sve što želite biti i raditi, ali bez ograničenja i bez onoga “ali to je za mene nemoguće”. Kako se mi mijenjamo mijenjaju se i neki planovi želje, ali to je smjernica za to gdje želimo biti. 

Uz sve što radiš, majka si tri dečka i raspored je vjerojatno poprilično gust. Kako nalaziš balans i postoji li on uopće? 

Savršeni balans ne postoji. Najvažnije mi je znati koji su moji prioriteti i što mi je u tom trenutku najvažnije. Meni je važno da sam prisutna s djecom, da ih ja odgajam i samim time neke druge stvari možda u ovom trenutku moraju pričekati. Kako će oni rasti i to će se mijenjati pa ću imati više prostora za još stvari, ali trenutno je to moj prioritet i prema tome slažem sve ostalo. Primjerice, prije mi je bila želja fotkati vjenčanja, ali mi to nije bilo izvedivo jer onda ne bih moga biti prisutna onoliko koliko želim i meni je to ok jer se uvijek vodim trenutnim prioritetima u životu. 

Što ti je najvažnije kod posla?

“Najvažnija mi je sloboda i mogućnost da se kreativno izražavam. Nisam tip za jedno mjesto i uvijek isti raspored i upravo sam toj slobodi težila kad sam ulazila u poduzetništvo. Kasnije, kad djeca narastu se vidim možda da jedan dio godine živim ne drugom mjestu - tko zna.”

Neću te pitati za planove za dalje, ali čega si želiš više? 

Želim si više mira. 

Čega nam nedostaje kao društvu? 

Autentičnosti definitivno. Trebamo više slušati i stvarno čuti sebe i ono što je za nas, a ne što smo vidjeli kod drugih. Da to svi napravimo svijet bi bio pun  zadovoljnih ljudi. 

 

Fotografije: Marina Rendulić



Teme