/Piše: Anamarija Virant/

Kad smo dogovarali razgovor s Miom, poželjeli smo ju kao sugovornika iz više razloga koje je ona sve uživo još i nadmašila. 

Mia Andrašević Vukelić je mlada, uspješna i perspektivna arhitektica kojoj je fokus na interijerima. Kroz svoju, sad već deset godina dugu, karijeru u velikom arhitektonskom uredu, znanje i iskustvo je stjecala kroz brojne projekte, ali i neke vlastite, uspješne, izlete u produkt dizajn. 

Osim svih poslovnih izazova, Mia je i majka trogodišnje djevojčice, a uz to balansira i sve ostale uloge koje nosi. Znamo svi koliko to može biti izazovno, ali čini se da je ona našla svoju tajnu za balans. S Miom smo razgovarali o svemu, a osim o poslovnim uspjesima dotaknuli smo se i njenih pogleda na svijet, osobno zadovoljstvo i uspjeh koji nije isključivo vezan uz poslovne titule. 

Mia, za one koji će te tek sad bolje upoznati, predstavi nam se. Kako bi samu sebe opisala?

Odakle početi? Pa evo ovako, zovem se Mia i završila sam arhitekturu i urbanizam u Zagrebu. Kad sam počela raditi shvatila sam da me najviše privlači onaj dio arhitekture koji je najbliži čovjeku; interijer, njegova materijalnost, taktilnost i način na koji se živi. Budući da je naš studij snažno tehnički usmjeren, dodatno sam se usavršavala u New Yorku – u školi koja mi je otvorila prostor za dublje razumijevanje interijera i njegovog jezika. Nakon toga sam počela raditi i evo me, deset godina kasnije, i dalje radim interijere i uživam u njima. Taj taktilni i prisni, opipljivi dio koji definira međuodnose mi je bitan, ne samo profesionalno nego i privatno. 

Osim ovog poslovnog dijela sam mama, supruga, kćer i prijateljica koja se trudi balansirati sve svoje uloge. 

Kako si spomenula, radiš u jednom velikom regionalnom uredu zadnjih deset godina. Jesi li tako zamišljala svoj put kad si počinjala karijeru?

Ovisi koju Miu iz kojeg životnog razdoblja pitaš, onu iz osnovne škole, srednje škole ili fakulteta, ali jedna stvar je uvijek ista: oduvijek volim strukturu i red, što je upravo ono što rad u velikom sustavu zahtijeva.

Naravno da i u velikim sustavima bude iznimki, no generalno je razina strukturiranosti velika. Osobno mi odgovara okruženje u kojem su jasni procesi, odgovornosti i gdje postoji sustav koji podržava kvalitetu. Takva struktura meni daje prostor da budem kreativnija i fokusiranija.

S obzirom na to da je tvoj posao izrazito kreativan, kako pomiriš rad u velikom sustavu i očekivanja klijenata sa svojom vizijom?

Što se tiče ureda u kojem radim, zaista se njeguje timski rad i uvažavaju sva mišljenja što, ja osobno, smatram korisnim za projekt i klijenta. Takav proces daje projektima širinu i stabilnost jer je svima u interesu ponuditi najbolje moguće rješenje i u tom kontekstu stvarno ne osjećam da me na bilo koji način sputava. 

Što se tiče klijenata, na kraju dana, naš posao je uslužna djelatnost i nama je u cilju napraviti rješenje s kojim će klijent biti zadovoljan. 

Koliko su se tvoja očekivanja promijenila kad usporediš ovaj sad period i početak karijere? Što si naučila?

Rekla bih sam naučila da je najvažniji faktor vrijeme. Bilo je perioda koji su bili izazovniji, što je potpuno prirodan dio rasta. 

Suprug mi je bio velika podrška u trenucima kada sam preispitivala tempo i smjer. Podsjetio bi me na ono što stvarno želim graditi, a to su kvalitetni interijeri i zdravo radno okruženje. Vjerujem u trud i rad i da će se oni s vremenom isplatiti ako ostaneš vjeran svom procesu. Svi danas očekujemo neku brzinu, viralnost i instantnu nagradu, ali ja vjerujem da se neke stvari jednostavno ne mogu preskočiti i da im treba vrijeme. Teške situacije su normalne i mogu biti pozitivne. Sada kada mi nastupi neki izazov, pitam se kako to mogu riješiti i koji su mi koraci da se izvučem iz toga? Jednostavno ne možeš rasti i napredovati ako si stalno u zoni komfora.

Kako si postigla ovakav mindset? 

Stvarno mislim da su za to zaslužni moji roditelji. Oni su me naučili da vjerujem procesu i da vjerujem u sebe. Daleko od toga da sam dobivala samo pohvale, ali učili su me da ako radim i vjerujem u sebe, rezultati moraju doći i da ćeš dobiti ono što tražiš. 

Usporedila bih to s vinom, boca koja se čuva godinama ne može se mjeriti s onom koja izašla prije mjesec dana. Vjerujem da je tako i s većinom životnih situacija. Osim toga, kad sam postala mama prioriteti su mi se promijenili. Naučila sam da ti je bitno da uživaš u onome što radiš te da je najvažnije što imaš doma i kako to njeguješ. A, ako zbog nečega ne možeš spavati noćima, znači da nije vrijedno i da nije za tebe. 

Što je za tebe uspjeh?

Prije recimo pet godinama mi je uspjeh bio završiti veliki projekt, oduševiti klijenta i dobiti priznanje za svoj rad.

Danas mi je najveći uspjeh pomiriti sve uloge koje nosim. Da sam posvećena mama i supruga, da se ostvarujem na poslu, ali da sam i dalje ona cura koja uspijeva naći vremena za sve one sitne stvari koje čine život. Kad imam osjećaj da su mi sve uloge u balansu, onda se osjećam najmirnije i najsretnije. 

Kad smo se dotaknuli balansa, koliko je izazovno sve balansirati i osjećaš li nekad pritisak? 

Mislim da sam i osvijestila sve uloge koje nosim i sve što se od mene traži tek kad sam postala mama. U prvoj godini bebinog života počinješ osvještavati svoju novu ulogu te ta prilagodba nije uvijek lagana. Ne možeš biti prijateljica kakva želiš, ne radiš, ne možeš biti ti. Treba vremena da opet izbalansiraš svoje želje i mogućnosti.

Sad moja curka ide prema četvrtoj godini i sve je znatno lakše.

Što bi rekla s čime se najviše vodiš u životu, a važno ti je i privatno i poslovno?

Jako mi je važna pravednost i međusobno razumijevanje.Također, jako volim kad ljudi jasno iskomuniciraju što žele i što od mene očekuju. Uz to, izdvojila bih i pouzdanost, disciplinu i radnu etiku. Volim imat ljude oko sebe za koje znam da se mogu na njih osloniti. Ovo je primjenjivo na sve segmente života jer vjerujem da te osobine nisu važne samo u poslu nego kako se odnosiš prema odnosima i ostalim stvarima. 

Spominješ jasno određene prioritete. Kako ih znati odrediti i zadržati se i kad postane teško? 

Rekla bih da sam s vremenom osvijestila da ne možeš imati sve u isto vrijeme. Jednostavno trebaš odlučiti što ti je važno i što želiš, i onda se ne preispitivati. Imam nekoliko jasnih temelja u životu koji su mi bitni, a jedan od njih je moj partner i moja obitelj. Suprug i ja smo jako dugo zajedno; u trenutku kada sam shvatila da mi je taj odnos stabilan i dobar, prestala sam se uspoređivati i stavila sam fokus na njegovo građenje.

Jako sam svjesna onoga što imam i točno to sam htjela. Ista je stvar i s poslom; važno je biti zahvalan i prepoznati kad nam je dobro.

Jesi li tip osobe koji si postavlja jako jasne ciljeve ili si više go with a flow tip?

Naravno da imam ciljeve i jasne želje za sebe, ali naučila sam ih promatrati kroz vrijeme. Trenutačno osjećam da sam upravo ondje gdje trebam biti – profesionalno i osobno. Privlače me i druge kreativne sfere. Nedavno sam s kolegama radila kreativnu direkciju fotografije, što mi je otvorilo novi prostor igre, a kroz BRID sam već zakoračila i u produkt dizajn. No, sve se događa prirodnim tempom. Ne žurim, ali stalno rastem.

Što bi rekla, čega nam, kao društvu, najviše nedostaje?

U ovom ubrzanom svijetu, smatram da nam svima kronično nedostaje vremena i svijesti da se određeni trenutci više neće ponoviti. Ne uspijevamo biti prisutni u trenutku. 

I drugo je empatija. Ona jednostavna, ljudska. Čini mi se da je sve rjeđa, a zapravo je temelj zdravih odnosa i zajednica.

Fotografije: Salud.hr

Edit: RYS

Prostor: Intera