Ljubavni odnosi danas nisu ono što su bili prije nekoliko desetljeća – i to ne samo zato što su se promijenili društveni standardi, već i zato što su se promijenila naša očekivanja. Nekada su veze bile primarno partnerstva iz praktičnih razloga, dok danas očekujemo da nam partner bude i ljubavnik, i najbolji prijatelj, i psihoterapeut, i životni mentor. Je li to previše? I kako to utječe na kvalitetu naših odnosa?
Partner kao „sve u jednom“ – realnost ili iluzija?
Brak kao bilo kakav drugačiji konstrukt postoji tek od 17. Prije toga, brakovi su bili ekonomski dogovorena zajednica koja je služila za bolje veze u društvu, stvaranje potomaka i oblik koji je omogućavao da sve ostane u jednoj obitelji. I tako je funkcioniralo preko 4 stoljeća, a onda su ljudi osim ekonomske zajednice u svom supružniku počeli tražiti više – htjeli su ljubav. I od tad se brak razvija do ovog oblika kojeg imamo danas – monogamnu zajednicu koja funkcionira na način da od partera očekujemo sve. Brak, i kroz svoj vjerski aspekt, težinu i važnost onoga što za nas predstavlja postaje najvažnija zajednica i društvena tvorevina do danas.
Prema Esther Perel današnje veze stavljaju veliki pritisak na samu jednu osobu koja mora biti spremna ponuditi puno više nego prije. Današnje veze dolaze s visokom dozom očekivanja. Od partnera želimo emocionalnu podršku, intelektualnu stimulaciju, financijsku stabilnost, strast, humor, lojalnost, avanturu – a sve to u istoj osobi. U prošlosti su ove potrebe bile raspoređene među obitelji, prijateljima i zajednicom. Danas, kada se društvena podrška smanjila, partner preuzima gotovo sve te uloge. Ali, koliko je realno da nam jedna osoba zadovolji baš sve te potrebe? I je li to uopće moguće dugoročno bez frustracija s barem jedne strane?
Kako smo oblikovani od industrije ljubavi i romantičnih filmova?
Hollywoodske priče i društvene mreže serviraju nam nerealna očekivanja o ljubavi. Oduvijek, filmovi nas uče da „prava osoba“ treba intuitivno znati što želimo, uvijek biti tu za nas i nikada nas ne razočarati. Ali, u stvarnom životu, čak i najbolji partner ponekad nema kapaciteta da bude sve što nam treba. Takvi mitovi često vode do razočaranja i osjećaja da smo „zaslužili više“ – čak i kad je odnos zapravo zdrav i funkcionalan. Osim toga, cijeli taj aspekt romantičnog odnosa se uvijek, u modernoj pop kulturi, stavlja ispred svih drugih odnosa. Koliko filmova imamo o prijateljstvu, a koliko o fatalnoj pravoj ljubavi zbog koje se sve isplati proći, oprostiti, izgubiti jer, ipak je to ono najvažnije i zapravo jedino bitno u životu. I kad gledamo na takav način, onda nije ni čudo da većinu stvari doživljavamo kao nedovoljnima jer ako potencijalno zbog te ljubavi moramo biti spremni riskirati sve – onda nam ta ljubav treba sve i pružiti.
Očekivati podršku i razumijevanje u vezi je normalno. No, kada partner postane jedini izvor sreće, to stvara pritisak koji nijedan odnos ne može dugoročno izdržati. Ovisnost o partneru može dovesti do frustracije, jer nitko ne može biti savršen. Ponekad je potrebno preispitati jesmo li sami sebi izvor zadovoljstva ili od partnera tražimo da ispuni naše emocionalne praznine.
Kako pronaći ravnotežu?
Prema psiholozima, istraživanjima, ali vjerujem i osobnim iskustvima, kako nas, tako ljudi u našoj blizini, uspješne veze su one u kojima su obje osobe zadovoljne same sa sobom i imaju i “svoje stvari koje se događaju” i koje su im važne. Ono što Esther naglašava u svojoj knjizi “Parovi u zatočeništvu” da nekad treba i neke drudge stvari staviti ispred partnera jer su nama važne u tom trenutku. Umjesto da od partnera očekujemo da bude naš „sve u jednom“, zdravi odnosi bis e trebali graditi na realnim očekivanjima. Važno je razlikovati potrebe od želja i razumjeti da partner nije odgovoran za našu sreću, već je tu da je dijeli s nama. Ključna je otvorena i jasna komunikacija jer nitko ne može čitati misli, pa ni onaj tko nas voli. Također, ne smijemo zaboraviti koliko su nam važni i drugi ljudi u životu. Osim partnera, i prijatelji, obitelj te vlastiti razvoj igraju ključnu ulogu u životnom balansu. Oslanjanje isključivo na jednu osobu može biti iscrpljujuće i za nas i za partnera, dok šira mreža podrške donosi veću stabilnost i emocionalnu sigurnost.
Očekivanja su često, u svim situacijama ono što nas na kraju povrijedi. E sad, koliko su ta očekivanja realna ili ne vjerojatno moramo odlučiti sami za sebe. Ali stalna očekivanja koja s vremenom postaju sve veća i veća na kraju nam mogu biti samo teret i ono što nas sprječava da pokušamo biti stvarno sretni.
Fotografije: Pinterest
