Kad tad, osoba koja pokušava nešto stvoriti, raditi pred očima drugih – u jednom trenutku će biti nazvana “cringe”. Susramlje, blaga nelagoda radi pokazivanja drugima.
Lakše je nego što izgleda
Iako se čini da smo svi stalno dostupni, da su baš svi životi prisutni online, da smo izloženi cijelo vrijeme, to je zapravo daleko od istine. Rijetke su osobe koje odluče svoje misli, projekte, sebe staviti van. Možda je to i najteža stvar koja postoji jer, gotovo po pravilu dolazi do neke vrste neželjene pažnje. Iako se čini da se i izlažemo zbog pažnje, često s onom željenom dođe i ona neželjena pažnja. Kad ljudima nije sasvim jasno na koji način i u koju kutiju smjestiti “to nešto”. Najteže je na početku. Kad se nismo navikli i kad je strašno. Prvi objavljeni tekst, prvi projekt, prvo pojavljivanje negdje iako nam nije ugodno. Sve se to, mozgu koji je tu da bi preživjeli, čini kao smrtna opasnost, kao da smo životno ugroženi. Abort mission. Nike ovo za nas. Signali su kao da živimo u pećini i napada nas medvjed, mozak često ne zna razliku.
Gdje nema većine je uvijek teže i neudobnije
Zona komfora će nas polako ubiti. I, iako je ovo rečenica na koju nailazimo posvuda, jednom kad ju napustimo, ne čini se odmah tako. Ne čini se ni jako dugo tako jer ne neudobno, žulja i svaki dan su neke nove stvari s kojima nam se baš i ne da nositi. Ali, ono što je najrealnije je da smo i sami vrlo vjerojatno nekad te osobe koje osuđuju, kojima je malo previše nečije slobode. Gledamo te neke ljude koji rade stvari, pa javno. Piu, snimaju, mijenjaju i stvarno su nam nekad previše. Osjetimo nelagodu vrlo brzo nakon toga.
Ali, što ta riječ uopće znači? Cringe može biti sve i ništa. Cringe može biti pokušaj da se izrazimo, ali kad sve radimo prema zadanim šablonama – nikad ne znamo kad će nekome nešto biti previše. Ako je put koji smo počeli pratiti drugačiji od onoga što smo radili dotad ili drugačiji od onoga što su ljudi očekivali od nas, postoji velika šansa da će to izazvati određenu nelagodu u ljudima.
Što ako je biti cringe biti slobodan?
Na prvu je jako strašno i osjećaj je kao skok s padobranom (valjda je to takav osjećaj). Ali, što se više probija ta granica sigurnosti, što više radimo stvari koje nas plaše i kad tuđa mišljenja prestanu upravljati našim postupcima, možda tu dolazi do prave lakoće? Možda kad ne promišljamo svaki postupak za koji smo sami procijenili da je malo izvan okvira, kojeg se bojimo i za kojeg mislimo da bi drugima bio previše, možda smo tek onda stvarno slobodni. Lako je raditi stvari koje želimo kad nitko ne zna i ne gleda. Puno je teže kad to od nas zahtijeva da to drugi i vide.
Milijun pitanja koja se provlače dok se vratimo u krug i razmišljamo o prvom koraku. Milijun preispitivanja, srama i straha od toga kako će to izgledati pred drugim ljudima. Ljudima je, zapravo, tako svejedno i razmišljanje o nama traje ravno dvije minute – ako imaju vremena taj dan. Nakon toga dolazi nešto zanimljivije i to je sva pažnja koju ćemo dobiti nakon šest mjeseci razmišljanja. Valjda je sloboda vrijedna toga?
Fotografije: Pinterest
