/Piše: Anamarija Virant/
Tu sam izjavu čula bezbroj puta, i predugo sam si sama govorila da obavljanje više zadataka istovremeno, stalno, nije problem. Mogla sam držati više lopti u zraku jer to je ono što radimo. Ali, sve više počinjem sumnjati u ovu otrcanu tvrdnju i u njezinu namjeru. Jesu li žene stvarno bolje u multitaskingu, ili je to samo ono što društvo od nas očekuje? I kad se o tome ozbiljno razmisli, je listvarno pozitivno biti „dobra u multitaskingu“?
“Čini mi se da se, zadatak po zadatak, polako iscrpljujemo.”
Multitasking se temelji na stalnoj brzini. Očekuje se da sve radimo što brže, iako je to iznimno korozivno za dušu i štetno za naše emocionalno, a ponekad i fizičko stanje.
Zašto uopće mislimo da možemo raditi više stvari u isto vrijeme?
„Zašto sam tako smotana?“ pitala je nedavno jedna moja draga prijateljica dok je skakutala na jednoj nozi jer je išla razdvojiti svađu djece u drugoj sobi, udarila nogu, sve dok smo pokušavale piti kavu u drugoj prostoriji. „Ja sam k’o najgore” dijete rekla je i nasmijale smo se, i ništa posebno, nastavile dalje. Ali činjenica je da se ovakve blesave ili neke malo ozbiljnije stvari događaju baš kad multitaskamo i kad pokušavamo raditi više stvari u isto vrijeme.
Kad sprintamo i žurimo, propuštamo toliko toga. Gubimo povezanost sa sobom, sa svojim tijelom i mentalnim zdravljem, dok pokušavamo dosegnuti nemoguću brzinu koja ne donosi nagradu niti mir. Zaboravljamo sebe dok pokušavamo zadovoljiti sve druge, napraviti svaki zadatak savršeno i onda se čudimo kako se malo po malo gasimo iznutra, a “sve je u redu”. Mit o stalno, savršeno snažnoj multitaskerici dolazi s puno većom cijenom nego smo spremni priznati, a kad shvatimo gdje se nalazimo može biti i prekasno. Nitko nas nije naučio kako usporiti iako se priča o uzimanju vremena za sebe u pokušajima da se opravdaju svi nametnuti zadaci koje imamo. I zapravo sam u periodima kad sam imala najviše toga na tanjuru najviše razmišljala o jednoj rečenici koja kruži već dugo, ali valjda dođe do nas onda kad ju osjetimo, a ona je “Možemo imati sve, ali ne možemo imati sve u isto vrijeme.” I na pravu mi je zvučala poražavajuće, gotovo pa i depresivno. Jer kako mislite da ne mogu imati sve u isto vrijeme ako se baš jako potrudim? Ako se savršeno organiziram? Neke mudrije žene od mene imale su pravo. I sjećam se kad mi je mama govorila da se umirim jer će sve doći na svoje da ne moram sada biti na sto drugih mjesta. Nisam slušala. Zapravo slušala jesam, ali nisam čula. Dok naravno nije prošlo vrijeme i odjednom možeš imati to sve i pitaš se zašto si ikad toliko žurila.
Zapravo nam odmaže, samo što to predugo nismo vidjele
Multitasking nam također ne pomaže na društvenoj razini. Živimo u polariziranom svijetu, oblikovanom hiper-informacijama i brzim konzumiranjem. Globalno vlada toliko anksioznosti. Egzistencijalna tjeskoba se uvukla u sve sfere i generacije. Listamo feedove na društvenim mrežama, primamo sitne informacije o ovome i onome. Prikupljamo, konzumiramo i odbacujemo ih jednako brzo. Nema vremena za procesuiranje, a pogotovo za dublju introspekciju jer u sljedećem trenutku, nova informacija pada na naše telefone i sada se moramo fokusirati na nju. Osim što to zapravo nije fokusiranje. U ovom užurbanom vrtlogu aktivnosti stalno skakućemo o s jedne teme na drugu, kao što žurimo s jednog zadatka na drugi. Takav način online kozumiranja prenijeli smo i na svoje offline životebi jednako tako skakućemo s jedne stvari na drugu.
Kako smo informacije zamijenili znanjem
Ograničene informacije daju nam iluziju da nešto znamo, a ako ne znamo, lako možemo pitati chat. Zaboravili smo reći „ne znam“, što je nekad bilo putpuno normalno i prihvaćeno, jednako kao i “ne mogu to sad”. Nekada je bilo mudro priznati nedostatak znanja. Zamijenili smo tu vrstu drevne mudrosti zrnom moderne informacije. Uz tražilice na dohvat ruke, sada možemo naučiti samo malo o bilo kojoj temi, i u nekoliko minuta reći nekoliko riječi o toj temi, stvarajući krivi dojam da smo dobro informirani. Ali to nije pravo znanje. I zato jurimo, to znamo i za to uvijek imamo vremena. Za posvetiti se svom vlastitom zdravlju, već malo teže.
I tako smo uz sve te dostupne informacije negdje putem stvorile dojam da mi to baš sve možemo i trebamo. Znamo već svi ono da se očekuje da radimo kao da nemamo djecu, a odgajamo djecu kao da nemamo posao. I iako je, kod nas srećom, društvo ipak koliko toliko uređeno za majčinstvo, i dalje to nije na razini na kojoj bi trebalo biti, ali pritisci koji nas guše ionako dolaze iz društva, očekivanja od samih sebe, društva i toga da smo negdje putem naučili da ne smijemo stati, nikad. Jer ako stanemo onda znači da zaostajemo, a to definitivno nije ono što si možemo priuštiti. Žalosno je što većina nas staje tek kad smo na to prisiljene jer tijelo pošalje neki alarm. I tako stvarno shvatimo tu istinu da nekad stvarno ne možemo imati sve u isto vrijeme i da je to savršeno u redu. I tako stvarno shvatimo tu istinu da nekad stvarno ne možemo imati sve u isto vrijeme i da je to savršeno u redu.
Ne moramo imati savršeno izvježbane multitasking, ali da bi toga bili svjesni, trebali bi sami sebi dati dozvolu za usporavanje koliko god nam se to nekad činilo neprirodno. To je, na kraju dana, znak otpora prema društvu koje se nekad čini kao da melje sve pred sobom. Ne mora tako biti ako mu ne dopustimo.
Fotografije: Pinterest
