Većina inspirativnih, kreativnih ljudi s kojima smo radili intervju rekla nam je isto – svi su ljudi kreativni.
Zašto smo prestali raditi stvari koje nas vesele?
Ali zašto se danas čini da nisu kreativni ni oni koji su uvijek bili. Ako smo nešto voljeli raditi kao dijete, bilo da je riječ o crtanju, pisanju ili slaganju legića, realnost je da više ne provodimo dane u tim aktivnostima. Čak i ljudi koji sviraju neki instrument, a da im to danas nije posao rijetko sjednu i sviraju klavir. Iznimaka koje potvrđuju pravilo uvijek ima, ali zašto smo točno prestali koristiti naše talente? Ili još bolje, zašto prestanemo raditi stvari koje nas stvarno vesele? Argumenti zašto često idu us mjeru vremena, pretrpane svakodnevice i hrpe obaveza koje nam vise nad glavom. Ali je li to stvarno tako? Kad ste zadnji put rekli “stvarno nemam vremena proskrolati” i jed ostavno otišli raditi to što volite?
Dosada je nepostojeća
Dosada. Ono što smo kao klinci osjećali tako često. Kad se nemamo s kime igrati ili kad nije crtić kojeg želimo. Kad dođu gosti koji su nam dosadni i vrijeme provodimo u sobi jer ne možemo dočekati da odu. I dosadno nam je i u tom trenutku smo mrzili te trenutke, ali taj osjećaj čiste dosade nas je često odveo do najboljih ideja. Počeli smo crtati, smišljati igre ili jednostavno maštati. I onda bi prošli sati. Nekad i ne bi, nekad bi jednostavno jedva čekali da prođe i “umirali” od dosade, ali taj osjećaj nam je bio normalan.
Čini se da sve već i je tu, da nema smisla stvarati kad smo klik udaljeni od svega što poželimo, ali možda to nije poanta? Možda nije sve već napravljeno na način da vi to napravite? I ono što je najvažnije, možda nije ni poanta kreativnog rada (uvijek) da nešto donese. Možda je samo outlet za izražavanje osnovne ljudske potrebe. Nismo ovdje da bi samo konzumirali. Predviđa se da su već sada više od 50 posto sadržaja na internetu napisali botovi i AI. Nije li to luda pomisao? Nesvjesno konzumiramo stvari su nam korisne, ali i one koje su potpuno beskorisne i nemaju baš nikakvu svrhu za nas osim one da nam uzmu vrijeme i pažnju.
Pažnja je ono za što se svi bore
Ovo je već izlizana rečenica, ali naša pažnja je najveća valuta. U moru sadržaja, konkurencije i jednostavno previše informacija na dnevnoj bazi, svi se bore za djelić naše pažnje. A čini se da mi nismo baš selektivni s njom i tretiramo ju kao da je ima u neograničenim količinama. Koliko je zapravo ludo da su nam tuđi životi na pladnju? Kako izgleda nečija kuća, kupaonica i kakve odnose ima s članovima svoje obitelji? Znamo informacije o osobama koje nismo vidjeli uživo, a pogotovo vodili neki smisleni razgovor s njima. Parasocijalni odnosi nisu novost, ali postali su zamjena za one prave.
Kad stalno konzumiramo, prestajemo zamišljati. Kad gledamo tuđe ideje, prestajemo istraživati svoje. I to nije floskula, već činjenica. Istraživanje Sveučilišta u Teksasu pokazalo je da kontinuirano izlaganje tuđem sadržaju, posebno na društvenim mrežama, snižava našu kreativnu samouvjerenost. Drugim riječima, što više gledamo što drugi rade, to manje vjerujemo da i sami možemo nešto napraviti.
U Japanu je, recimo, u posljednjih nekoliko godina porasla popularnost prakse “Ma” – koncepta svjesne praznine, prostora između radnji i misli. Tamošnji umjetnici i dizajneri vjeruju da bez “Ma” nema ni stvaranja. A mi, čini se, radimo suprotno: brišemo praznine, a s njima i mogućnost da nešto novo nastane.
Svi to imamo u sebi, samo smo zaboravili
Možda je zato važno početi s malim stvarima. Ne zato što će od njih nužno nastati nešto “korisno”, nego zato što nas vraćaju osjećaju života. Pisati bez cilja, crtati bez plana, kuhati bez recepta. Čak i pet minuta nečega što nas veseli vraća osjećaj da jesmo tu, a ne samo da reagiramo na svijet oko sebe.
Zanimljivo, istraživanje Sveučilišta Stanford pokazalo je da se kreativno razmišljanje povećava i do 60% nakon samo 15 minuta hodanja. Ništa pametno, ništa revolucionarno ,samo obična šetnja. To bi možda trebao biti podsjetnik da kreativnost ne traži savršene uvjete, već prostor da mozgu bude malo dosadno. Možda smo zaboravili raditi stvari koje volimo jer smo navikli da sve mora imati svrhu. Ali, možda je najveća svrha kreativnosti upravo u tome da nema uvijek nego da nam je zapravo urođena jednako kao i bilo koja druga radnja.
Vratiti kreativnost nije trik; to je svjesna odluka. Jedan od najjednostavnijih, a opet često zanemarenih načina je ograničiti vrijeme provedeno pred ekranom. Istraživanja s University College London (2018) pokazala su da višesatno “scrollanje” na društvenim mrežama smanjuje sposobnost dubokog razmišljanja i samostalnog stvaranja. Kada napravimo pauzu od digitalnog svijeta, mozak dobiva priliku povezivati ideje na vlastiti način.
Mnogi kreativci koriste tehniku mini-rutina. Primjer je Neil Gaiman, poznati pisac, svakodnevno piše barem 30 minuta ujutro, čak i ako se ne osjeća inspirirano.Studije pokazuju da mala, redovita doza kreativnog rada trenira mozak i jača sposobnost divergentnog mišljenja (University of California, 2017).
Još jedna metoda je kombinacija stare i nove tehnologije. Pisanje rukom, crtanje olovkom ili vođenje dnevnika ideja dokazano poboljšava kreativno razmišljanje jer aktivira različite dijelove mozga od tipkanja ili skrolanja. Studija s Princeton University (Mueller & Oppenheimer, 2014) pokazala je da studenti koji bilježe bilješke rukom bolje pamte informacije i kreativnije ih povezuju, što sugerira da fizički angažman aktivira i kreativni proces.Na kraju, važno je dopustiti si pogreške. Ideje neće uvijek biti savršene, a kreativnost se ne mjeri uspjehom. Ona je naš outlet u lakše i bolje funkcioniranje, u vraćanje sebi i otkrivanje onog što nas stvarno veseli.
Fotografije: Pinterest
