Ponekad nas strast prema nečemu odvede u nekom smjeru kojeg možda nismo mogli zamisliti niti očekivati.
Nastja Novak koja zadnjih nekoliko godina radi u Nesputanim vinima, mjestu koje drži prirodna vina i jako je doprinijelo zanimljivosti vinske scene kod nas. Iza sebe ima 4 i pol godine rada u cijenjenoj vinoteci i vinskom baru @64wine u Dublinu i dodatno formalno znanje stečeno završenom 3. razinom WSET-a.
Kako je došlo do njenog puta u svijet vina, kako se odlučila vratiti iz Irske i kako to sve izgleda iz prve ruke? U ovom razgovoru Nastja nam je otkrila o zanimljivom svijetu prirodnih vina, ali i svemu drugome pomalo.
Kako je počeo tvoj put? Jesi li oduvijek znala da ćeš se baviti vinima?
Ja sam već osam godinama u ovom, vinskom svijetu, a tu, u Nesputanim vinima sam dvije godine. Raditi samo s prirodnim vinima je specifično jer nije toliko naglašeno kroz obrazovanje i nema toliko prilika za učenje. Moj put je počeo u Dublinu, sasvim slučajno, zapravo. Tamo sam počela raditi u ugostiteljstvu kad sam otkrila jedan mali wine bar koji mi je bio presladak iako tada nisam ni pila toliko vina. Ali, nastavila sam ići jer mi je bila dobra vibra. Dogodilo se da sam tamo počela raditi kao barista prvo, ali sam vrlo brzo prešla na vina. Tadašnji gazda, koji me i mentorirao bio je veliki entuzijast za vina. Puno sam naučila od njega i to je bio početak moje vinske karijere koja je sasvim slučajno počela u Dublinu.
Nastavila sam se educirati i položila još tečajeva. Krenula sam sve dublje ulaziti u taj svijet, obilaziti sajmove, vinare, volontirati u vinogradima i sve više otkrivati ljubav prema tom poslu.
Kako to da si se odlučila vratiti i nastaviti ovdje, U Hrvatskoj?
Dogodilo se nešto kad sam napunila trideset godina (smijeh), ali počela sam se preispitivati i postavljati si pitanja “zar ću ja stvarno zauvijek ostati u Dublinu”? Hoću li se stvarno poslovno vezati dublje ili se želim vratiti. Sve se to poklopilo i s korona razdobljem kad više nisam mogla putovati doma. Shvatila sam da ne mogu zamisliti da cijeli život budem odvojena od mojih ljudi, obitelji i prijatelja; za mene to jednostavno nije imalo smisla. Iako mi je u Dublinu bilo jako ugodno, više stvari me vuklo ovdje. Shvatila sam da u ovoj fazi života više naginjem nekoj stabilnosti i pripadanju što možda nije bio slučaj u dvadesetima.
Koje su najljepše stvari tvog posla? Jesi li zadovoljna?
Uživam otkad sam se vratila. Puno vremena provodim i s vinarima, upoznajem se s njihovim načinima rada i imam priliku doživjeti kako cijeli proces izgleda i koliko je truda potrebno za jedno takvo vino.
Upoznala sam predivne ljude, a i Hrvatska je na odličnoj poziciji jer možeš sjesti u auto i otići u Sloveniju, Mađarsku, Austriju. Moj posao je prenijeti njihovu priču što bolje, rekla bih da sam zapravo medijator između njih i samih kupaca.
Razmišljaš li i o somelijerstvu?
Moram priznati da me klasičan rad u ugostiteljstvu ne privlači toliko. Naravno da je lijepo kad dođeš negdje i dobiješ takvu uslugu i ja znam načine posluživanja i sljubljivanja vina, ali više volim opuštenije formate. Imam neke ideje kako u budućnosti možda ići u tom smjeru, ali to bi onda bilo nešto sasvim nekonvencionalno i opušteno.
Kako ljudi reagiraju na prirodna vina? Koliko je tržište otvoreno/premalo?
Rekla bi da se tržište otvara, raste polako, ali treba vremena. Izazovi su ti da ljudi, kad su vina u pitanju, često idu s provjerenim opcijama. Zato na radionicama uvrstim i jedno “klasičnije vino” da ljudi vide da to ne moraju biti neka luda vina i skroz drugačiji okusi. Ljudi često misle da toga nema, ali ima zaista svega i hrpa vinara koji rade predivne stvari.
Ljepota je u tome da se svatko može pronaći u različitom stilu jer nije monotono i nije masovna proizvodnja gdje sve nalikuje jedno na drugo.
Prema tvom iskustvu što je sve potrebno za održati i gurati takvu priču i poslovanje, bez obzira na dobre i loše dane?
Najvažniji su entuzijazam i snažna volja. Ideja i vizija iza koje stojiš. Rekla bih da je Boris, vlasnik, prije svega takav u Nesputanima. Jer, kad gledaš isključivo financijski to nije model koji će donijeti veliku količinu novaca, niti treba. Ali, zato je tu ljubav prema onome što radimo, širenje mreže istomišljenika i zanimljivih ljudi. Važno je živjeti to i voljeti cijeli taj proces, ali definitivno mora postojati snažni entuzijazam i vjera prema onome što radiš.
Firma se bavi distribucijom i mi bismo mogli ubaciti i druge, više komercijalne proizvode koji bi se prodavali, ali ne želimo to raditi jer onda to ne bi bilo to, odustali bi od vizije. Nužno je na početku i napraviti neke pogreške jer istražuješ tržište, kako razmišljaju i što prolazi.
Kako si spomenula već, slučajno si se našla u svijetu vina. Rijetko je raditi posao koji voliš, a u kojim bi se smjerovima voljela razvijati?
Stvarno je slučajno. Bila sam na nekom sasvim drugačijem putu, ali bila sam dovoljno otvorena da to prepoznam. Nisam nikad bila neki tip klasičnog, uredskog 9 -5 posla. Ono što primjećujem sad, što sam starija, je da naginjem nekom dugoročnom razmišljanju i strukturi.
Želim se razvijati u ovome što radim, ali voljela bih više pisati, još više vremena provoditi s vinarima, ali vidjet ćemo što budućnost donosi.
Što ti je važno i s čime se vodiš, kako u poslu tako i životu?
Meni je bitno da živim autentično sebi što je ponekad malo strašno jer ne pratiš neke načine koji ti se čine sigurnijima. Važno mi je da je ono što radim svrhovito i sama ta činjenica mi daje sigurnost. Teško mi je odvojiti ono što radim i ono što jesam. Čak i ako stvari nisu jasne na van ako vidim svrhu u tome idem dalje korak po korak.
Trudim se ne biti podvojena nego raditi sve kako osjećam i kakva jesam. Trudim se biti strpljiva, na tome još trebam raditi (smijeh), ali trudim se. Treba biti hrabar i vjerujem da rezultati dođu.
Koliko se tvoja vizija života i uspjeha promijenila danas u odnosu na to kako si ranije razmišljala?
Uspjeh danas mi je samorealizacija, da se ne bojim izaći iz okvira. Prije sam više voljela brzinu, da se stalno nešto događa, živjela sam od događaja do događaja i nisam bila toliko spremna ulagati vrijeme i trud na neke duge staze.
Strpljenje, pametno ulaganje, a prije sam htjela manje i konkretnije uspjehe koji dolaze odmah i sad.
Čega nam danas fali kao društvu?
Empatije.
Čega sebi više želiš?
Vremena (smijeh) i da što prije prođe renovacija stana koja mi ga trenutačno crpi.
Fotografije: Indi Novak I privatna arhiva
