Kad osjećamo da nam BAŠ treba godišnji, da se vučemo i brojimo dane sa zadnjim atomima snage, možda godišnji već kasni. Ali, kad dođemo napokon?
Ni idealnih tri tjedna ne pomažu uvijek
Možda su tri tjedna u komadu stvarno idealna da se isključimo i odmorimo u potpunosti. Prvi tjedan u kojem se “dobivamo” ili ni na nebu ni na zemlji reklo bi se. U drugom se opuštamo, ušli smo u ritam (spori, aktivni ili kakav god, ali mentalno smo prisutniji). A u tom drugom tjednu možemo uživati u potpunosti i zbog toga što znamo da nas čeka još cijeli jedan tjedan, da nije kraj. U trećem tjednu smo odmoreni, opušteni(ji) i spremni za povratak i vrevu. Ali, to ako se ne možemo baš opustiti, bez obzira koliko dugo smo na odmoru? Fenomen porasta anksioznosti na odmoru, kad nam mozak ne treba raditi, a on je napokon dobio prostor za upravo to je sve veći. Kad sve treba biti savršeno – pritisak da to i nije tako često nam ne da da se do kraja isključimo i tako nas drži na iglama. Godišnji sa sobom nosi i neka očekivanja, realna ili nerealna, to prepuštamo vama, ali očekivanja su puno veća od, recimo, jeseni.
Fizički odmorni, psihički baš i ne
Odmor bi nas trebao osvježiti, potaknuti kreativnost, podići razinu sreće i onako usput značajno smanjiti rizik od srčanog udara. To mu je posao, da odmor bude odmor.
Pa zašto se onda pojedinim ljudima, koji su prema svim istraživanjima u porastu, odmor često osjeća kao još jedan posao?
Tjednima prije putovanja, od samih priprema, vrte se scenariji, koji kao nisu stres, ali poprilično stresiraju, možda i nesvjesno. Osim same pripreme za put, tu je i ona neizbježna priprema za odsustvo s posla, kako si omogućiti što isključeniji godišnji? Onda ostavimo onu automatsku “izvan ureda” poruku, ali znamo da ćemo i dalje pratiti mailove i odgovarati na one “hitne”. Ovo je realnost za veliki broj ljudi i ako s takvom glavom idemo na godišnji teško da ćemo uskočiti u badić i samo odjednom postati druga osoba.
Ako radimo kao freelanceri ili po satu, ideja o odmoru može biti još stresnija, jer znamo da, ako ne radimo, ne zarađujemo. Za neke, tu je i taj osjećaj (lažne?) važnosti, ako sve ide glatko dok nas nema, ako se baš ništa ne dogodi, što nam to govori. Ako vodimo svoj posao, ugrožavamo li mu napredak uz opuštanje i samo ležanje, ne provjeravanje mailova, slanje ideja, produktivnost? Možda ovo nije sezona u kojoj se smijemo opustiti. Možda sad nije trenutak za to. I onda samo krene i već smo glavom tamo od gdje smo se upravo maknuli.
I, ako se ulovite u mislila da se opet nećete opustiti ili ako se opet ne opuštate na godišnjem ili da nije dovoljno dana, iskustava, čega god, samo stanite jer nije vrijeme za to. Vrijeme je za opuštanje. I godišnji.
Fotografije: Pinterest
