Nina Sušac je mlada kreativka i fotografkinja iz Zadra. Upoznale smo se nedavno na jednom eventu i svidio mi se način na koji je pričala o stvaranju, fotografijama i pogled na život generalno.
Od tad je podijelila sa svojom zajednicom ovaj post u kojem je savršeno objasnila osjećaje kad se bacaš u nepoznato, ali i hrabrosti koja je potrebna za povjerenje u sebe. Mnogi maštaju u sličnom, ali rijetki se usude to stvarno i napraviti.
Razgovarale smo o baš svemu, ali najviše o strahovima i prepuštanju. Nina je podijelila svoja razmišljanja s nama i otkrila nam svoje poglede na teme koje nam se često vrte po glavi.
Kako bi se predstavila nekome tko te ne poznaje? Tko je Nina?
Prvo pitanje pa najteže 🙂 Ja sam samo cura iz Zadra koja voli fotografiju. Živim za povezanost i trenutke u kojima se osjećamo kao da nam nema kraja. I putovanja, a posebno ona s kojih se vratim malo promijenjena. Volim kad ljudi znaju riječima prenijeti emocije, a još više ih volim vidjeti napisane.
Kada si prvi put osjetila da se izražavaš kroz stvaranje i da ti to treba?
Sjećam se jednog davnog razgovora s prijateljem @marko_lorenzo otprilike u doba kad smo kupili svoje prve fotoaparate. Mislim da je bila 2015. Ostalo mi je to u sjećanju kao tren kad sam prvi put s nekim podijelila želju da mi fotografija bude dio života i toliko mi je drago da nismo od toga odustali. Obožavam njegove projekte!
Što za tebe znači “stvaranje”? I zašto si rekla da je to za tebe život?
Meni je stvaranje hrabrost.
"Kad to kažem ne mislim samo stvaranje u doslovnom smislu kao fotografiranje ili glazba, pa čak ni umjetnost uopće. Mislim na život koji se temelji na tome da djelujemo u smjeru kojeg osjećamo, u kojem ono čemu težimo nije ušutkano ni zatomljeno. Život koji slijedi želju, bilo da se radi o odnosima, poslu, vrtlarenju ili čemu god. To je kreativnost, i u svima je nama."
Kako si znala da je vrijeme za odlazak iz sigurnog, ali neispunjavajućeg posla? Je li te bilo strah? I jesi li si dopustila biti u tom strahu ili si ga ignorirala?
Imam potrebu reći da sam ja svoj posao jedno vrijeme obožavala. I bilo mi je iznimno ispunjavajuće ono sto mi je tad donio – novi grad, avanturu, poznanstva i potpunu samostalnost. Vremenom, pojavila se želja za nečim drugačijim, ali skrivala sam se iza sigurnosti posla i njegovih pozitivnih strana. Samo sto želju objektivne prednosti trenutačnog stanja ne zanimaju. Ona čeka, pretvara se u frustraciju i gricka pomalo dok nekako sve ne izgubi boju i život. A govoriš si da nije i da je do nečeg drugog. Sve zbog straha, koji kao da je nama ljudima urođen. Tako da da, bojala sam se i razmišljala i predbacivala si. Do trena kad više samo nisam mogla.
Kako izgleda dan kad živiš ono što jesi, a ne ono što ‘trebaš biti’?
"Prvo što mi pada na pamet je da se osjećam živo! Kad je dobro, dobro je do neba, kad je loše, osjecam to i preduboko. I neka! Nekoliko godina život je bio ravna linija, ali to mi nikad nije bilo prirodno stanje. Znat će svi moji prijatelji :)"
Što bi poručila onima koji znaju da žele nešto drugo, ali se ne usude?
Uh… imam dojam da svi sve već znamo. Nekad jednostavno nije tren. Nekad težak događaj promijeni sve. Nekad pomogne terapija, razgovor, podcast ili knjiga koja ti se slučajno nađe u ruci. Ovim putem ogromne zahvale šaljem Danijeli Crljen i njenoj knjizi Strah od kupine. I mojoj Anđeli koja mi ju je preporučila. Bilo mi je to nesto najvažnije što sam pročitala i beskrajno me dirnula. Ali pročitati nije dosta, treba nekako izaći iz svakodnevice i pokazati samima sebi da možemo. Ne mora odmah biti golema odluka jer i mala stvar koje se bojimo zna biti dovoljna. A kad si primjerom stvarno pokažemo, dođe snaga i za nesto veće.
Spominješ sumnje koje si imala. Jesi li ih se riješila?
Nisam, živim sa svojim sumnjama svaki dan i nekad se jako teško s njima izborim.
Kad pogledaš sad svoj put, imaš li osjećaj da si se u potpunosti pronašla?
Moj je profesionalni put tako kratak da se ne osjećam dostojno niti pričati o tome. Mislim da tek trebam stvoriti nešto vrijedno. Ali više to ne govorim iz mjesta očaja i nezadovoljstva nego znatiželje i to je u mojim očima ogroman napredak 🙂
Danas, kad staneš iza svojih riječi i fotografija što je ono što najviše želiš zabilježiti?
U zadnje me vrijeme tradicija sve više privlači. Ne želim da nestanu barke kakve izrađuju samo u Ninu, ne želim da se zaborave igre koje je igrala moja baka. I ne znam jos točno kako da ih od tog zaborava izuzmem, ali nekakav alat za sjećanja ipak imam pa ćemo vidjeti. Zanimljivo da me pitaš za riječi, jer kad pogledam ono o čemu najvise pričam i pišem upravo je unutarnji rad, i beskrajno me zanima put koji svatko od nas prođe da bi nesto u sebi postigao, da bi izašao iz ustajalih okvira. Bilo bi lijepo napraviti projekt vezan za tako nešto.
U isto vrijeme, volim fotografirati putovanja, žene, estetiku bez ikakvog smisla jer nekad su prizori toliko lijepi da je samo to dovoljno.
Što želiš prenijeti kroz svoje fotografije postoji li osjećaj, misao ili trenutak kojem se uvijek vraćaš?
Možda nostalgija. Volim misliti da živim i zabilježavam život na koji bi bila ponosna mala ja sa 7 godina. Ili s 19 ili s 23.
Kada znaš da si “uhvatila” pravu fotografiju? Što se mora dogoditi?
Ne znam to… nekad shvatiš da si ulovio značajan moment nakon reakcija ljudi, jer oni u fotografiji vide nešto veliko za svoj život. A dogodi se i da znači samo meni bez da itko drugi to shvati. Oboje je dobro.
I za kraj, čega si želiš više?
Prisutnosti, uvijek prisutnosti
Fotografije: Nina Sušac @xthelmalouise
