Kad ima vremena, nema motivacije ni žurbe. Što se više bliži trenutak kada nešto treba napraviti, anksioznost raste, ali i dalje bez konkretne akcije. Tek kada dođe zadnji čas, sve se odradi u rekordnom roku i to uz velike količine nepotrebnog stresa. Zašto si to radimo ponovno i ponovno?
Prokrastinacija nije nužno znak lijenosti. Češće je to strah.
Čak i bez psihološkog savjetovanja, lako je pretpostaviti zašto se odgađa. Anksiozni perfekcionizam često je razlog. Pojedinac voli imati kontrolu. A što je ono nad čim nikada nema stvarnu kontrolu? Tuđe mišljenje. Pomisao da bi mogao nastati sadržaj koji se nekome neće svidjeti, izaziva nelagodu. Ideja da ga nitko neće ni primijetiti može djelovati još gore. No najgore je ako izazove neželjenu pažnju. Takve misli vode u prokrastinaciju i izbjegavanje zadataka za koje osoba zna da ih mora napraviti, ali zbog neugodnih misli uporno odgađa akciju i tako se povećava stres i potencijalne posljedice.
Kada odgađanje postaje ozbiljan problem?
Svi ponekad odgađaju kada se radi o nečemu teškom ili dosadnom. Ali kod osoba koje zapravo vole svoj posao i zadatke pred sobom, a ipak ne djeluju riječ je o bespotrebnom sabotiranju samog sebe. Primjerice, netko tko rijetko vježba jer misli da bi to „pojelo“ vrijeme koje bi trebao posvetiti poslu, a onda ne uživa ni u izbjegavanju ni u radu, jer si ne dozvoljava odmor. Umjesto toga, ulazi u čudnu, kontraproduktivnu i iracionalnu zonu između u kojoj ne radi, ali ni ne uživa. Ovako funkcioniraju mnogi i taj ciklus nike tako jednostavno prekinuti.
Mnogi vjeruju da je za prokrastinaciju kriva neorganiziranost, ali to nije istina. Prokrastinacija najčešće nije znak lijenosti jer ljudi i dalje stalno razmišljaju o onome što trebaju napraviti to često zahtijeva i više energije od samog djelovanja. Ona je zapravo obrambeni mehanizam. Štiti od neuspjeha, kritike, srama i neželjenog rezultata. Strah duboko usađen, često još iz djetinjstva. Možda iz trenutaka kada su djeca u školi doživjela sram zbog pogrešnog odgovora ili reakcije okoline. Taj strah od (moguće) neugode uzrok je izbjegavanja svakog ishoda pa čak i onog pozitivnog.
I zato nas često najviše pokrene neka konkretna prijetnja izvana najčešće u obliku roka. Tek kad postoji stvarna opasnost od posljedice, kreće se u akciju. Ta posljedica, simbolički, podsjeća na kaznu iz djetinjstva gdje kazna od nenapravljenog mora biti veća od straha da nećemo zadovoljiti s outputom.
Stručna objašnjenja
Psihoterapeutkinja i autorica Charlotte Fox Weber ovo naziva “vrhunskom izvedbom pod vremenskim pritiskom” i priznaje da ju ta pojava fascinira. “To je puno složenije od ‘bolje radim pod pritiskom. Rokovi ogole perfekcionizam do srži. Kada vrijeme stvarno postane ograničen resurs, mozak prestaje analizirati je li nešto dovoljno dobro i ulazi u režim preživljavanja hoće li to uopće postojati i hoću li stići završiti? Odjednom je samo to važno i isključujemo sve distrakcije jer smo usredotočeni na rezultat.”
I tada, kako objašnjava Charlote, stvara se dopuštenje samom sebi za djelovanje. Prije samog roka, pojedinca opsjedaju bezbrojne opcije. Svaki izbor zatvara vrata stotinama drugih pa se odugovlači, traže se novi kutevi, traži se savršenost. Ali, kako se rok približava, prostor za beskonačne opcije se sužava i pojavljuje se granica. Više se ne bira između svih mogućnosti već između onog što je još moguće u preostalom vremenu.
Zanimljivo je i to da rad pod pritiskom može imati gotovo meditativan učinak. “Umjetno stvoreni manjak vremena izaziva fokus koji je teško postići na druge načine. Vanjski pritisci uspiju postići ono što unutarnja disciplina često ne može. Pažnja se prirodno sužava jer si odugovlačenje više jednostavno ne možemo priuštiti.” Dakle, paraliza izbora, razmišljanje i previše analiziranja nas odvlači od željenog rezultata, tko bi rekao?
Ovakvo ponašanje podsjeća i na svima poznato odgađanje odlaska na spavanje; fenomen u kojem ljudi ostaju budni i kada su iscrpljeni, jer osjećaju da nisu imali vremena za sebe. Rezultat je uvijek loš po njih. Više umora, manje vremena i više frustracije.
Zapravo, svi odgađamo do neke mjere, samo to odgađanje može biti štetnije ili manje štetno za nas. Unutrašnja motivacija je najvažnija i najbolje radi, ali najčešće nam treba i ona vanjska, netko ili nešto što obećava posljedice ako ne napravimo svoje zadatke, baš kao kad smo bili djeca. Tko zna, možda ipak ne želimo toliko slobode koliko mislimo da želimo.
Fotografije: Pinterest
