/Piše:Anamarija Virant/

U posljednje vrijeme smo se odlučili fokusirati na naša očekivanja, ali što je potrebno da bismo zakoračili u život koji zapravo želimo živjeti. Tijekom narednih trideset dana, svaki petak donosimo razgovor s dvije osobe koji će nam približiti svoja razmišljanja, želje i put koji ih je odveo do promjene. Kad se na kraju odlučimo za promjenu, je li ona uvijek ono što želimo? Postoji li balans i postoji li uopće ta krajnja destinacija na kojoj smo stalno zadovoljne?

Ovaj petak počinjemo s Manjom Žutić i Nambi Kezić. Dvije inspirativne žene koje su napravile velike zaokrete u svojim karijerama jer su osjetile da žele promjenu i da u sustavu u kojem su funkcionirale prethodnih godina nisu više bile zadovoljne. 

Manja je dugo gradila karijeru u marketinškim agencijama kao Account manager balansirajući pritom veliki broj klijenata, očekivanja, manjak vremena i želju za osobnim rastom i napretkom. Sve dok prije godinu dana nije odlučila izaći iz sustava i sad je suosnivačica studija za dizajn. 

Nambi je svoj put gradila u PR i modnoj industriji gdje je dugo godina radila kao glavna urednica Elle magazina. Tijekom tog perioda imala je priliku raditi s gotovo svima – od modnih do lifestyle brendova, ali u jednom trenutku je osjetila da želi nešto drugačije i svoje. Danas je ostala u istoj industriji, ali radi za sebe i u drugačijem tempu.

Kad se pogledaš unatrag, što si kao mlađa osoba očekivala od karijere i života, a kako ona izgledaju sada? Što je bilo drugačije prije deset godina?

Manja: Moram priznati da sam se ja uvijek nekako grozila svih tih nametnutih normi i društvenih standarda. Međutim, rodila sam jako mlada i to je poprilično definiralo moj put. Tu sam nekad samu sebe uvjerila da ja sad moram biti ozbiljna žena. A ozbiljna i odgovorna žena je značilo završiti fakultet, ganjati karijeru, biti dobra majka, sve moći sama. Nije tu baš bilo puno prostora za preispitivanje. 

Danas moj život izgleda potpuno drugačije i zapravo puno bliže meni samoj. Napustila sam agencijski život i pokrenula vlastiti studio – nešto što nije samo posao, već moj prostor za izražavanje i rast. Nekad sam se bojala nesigurnosti, ali sada je vidim kao slobodu. Moji dani su nepredvidivi – ponekad dinamični, ponekad spori i opušteni. Ali u svakom tom danu vidim smisao. Imam vremena za sebe, za ono što volim, za ljude koje volim. I to je ono što mi je važno. 

Nambi: S prolaskom vremena ideali se postupno pretvaraju u stvarnost, ali to nipošto ne znači odustajanje od želja, ideja i ambicija. Drugim riječima, naučiš vrijednost kompromisa i trudiš se osvijestiti i cijeniti ono što si ostvario. S godinama samo mijenjaš način kako ostvaruješ vlastite ciljeve i trudiš se sebi postaviti ostvariva očekivanja. Volim pomicati svoje granice, volim ostvarivati poslovne ciljeve, ali volim i svoj privatni život i vrijeme odvojeno za obitelj, prijatelje – i sebe. Jedno s drugim mora ići pod ruku, ne mogu zamisliti verziju sebe u kojoj žrtvujem jedno naspram drugog.

Je li tvoja okolina podržavala promjenu koju si napravila odlaskom s dotadašnjeg posla i što ti je ta promjena donijela? 

Nambi: Da, apsolutno. Bez te podrške, odluka bi bila puno teža. U trenutku kada sam napuštala siguran posao, nisam imala strukturiran plan za budućnost, znala sam samo da moram ići dalje. Svjesna sam i još uvijek zahvalna na privilegiji koju su mi podrškom omogućili moji najbliži, suprug i roditelji prvenstveno. Itekako sam svjesna koliko je teško ne imati mogućnost napustiti posao koji te ne ispunjava, najčešće pod pritiskom financijskih obaveza. Stoga je moj savjet, tamo gdje je to primjenjivo, odvajati štednju i pružiti sebi na taj način mogućnost pauzirati mjesec, dva, tri po potrebi u trenucima kada nema drugog izlaza. Drugi način, pametniji, ali često jednako teško izvediv, je paralelno tražiti novi posao ili graditi vlastitu priču i otići u trenutku kada imaš jasan i strukturiran plan za dalje. Za mene je ta promjena bila velika životna škola. Kada si sam, prisiljen si puno brže učiti na greškama i ispravljati ih već u idućem potezu, jedino tako možeš napredovati. Nema bolje škole od solo poduzetništva!

Iz ove perspektive – što bi voljela da si znala prije nego što si krenula?

Manja: Voljela bih da sam znala da više i jače ne znači uvijek bolje i ne garantira ništa. I da je puno važniji put nego destinacija.

Kako gledaš na balans  – postoji li on uopće?

Nambi: Postoji, naravno. No u praksi je to svakodnevni izazov. Balans, onako kako ga ja definiram, podrazumijeva mir, rutinu i disciplinu. A to je u praksi teško održivo. Jednostavno, dani koji uključuju posao, brigu o djetetu ili bilo kome drugome i razne druge varijabilnosti za sobom vuku i određene obrasce ponašanja. Hoću reći, kada nam dan u krilo baci nekoliko izazova za redom, puno je teže naći vrijeme za skuhati zdrav obrok, skoncentrirati se na meditaciju, natjerati se na trening – sve one stvari koje nas drže u balansu. Ono što je održivo je osvijestiti što za tebe znači biti u balansu i onda se nastojati tome vraćati što češće. I, najvažnije, ne osjećati grižnju savjesti kada to ipak ne stigneš.

Imaš li osjećaj da si se, danas, pronašla ili vjeruješ da si još uvijek na tom putu?

Manja: Vjerujem da otkrivanje sebe cjeloživotna pustolovina i to me neizmjerno veseli. Iz moje perspektive, to znači naučiti slušati svoje iskonsko “ja” i ne ići protiv sebe. To nije uvijek najlakša stvar na svijetu i nekad zna koštati i prijatelja i odnosa i “postignuća” u koje smo uložili komad svog života. Ali baš zato ne trebamo gledati ni na svoje godine ni uspoređivati se s drugima već pokušati biti što više radoznali i po pitanju sebe i po pitanju svog života. Jedino tako ćemo znati kad smo na pravom putu.

Što danas znači za tebe “živjeti autentično” i skladu sa sobom i kako to postižeš?

Nambi: Zamijenila bih riječ “autentično” s riječju “iskreno”. Jednom kada neka riječ postane marketinški buzzword, kao što je slučaj s “autentičnim”, izgubi dio svog izvornog značenja. Iskrenost je temeljna ljudska karakteristika koju je sve teže detektirati, jer je zapravo zastrašujuća.

Što ti je najvažnije da bi bila dobro i uravnoteženo u životu?

Manja: Znam da će možda zvučati kao klišej jer je to vjerojatno nešto čemu većina nas teži ali jako mi je važan balans. Balans i sloboda u kojoj ga mogu kreirati. Da mogu izabrati kako ću provesti svoje vrijeme. Da ne osjećam grižnju savjesti kad nisam produktivna i kad “malo skrenem s puta” i da znam reći dosta u trenucima kad mi stvarno treba vrijeme za mene. Da sam okružena ljudima koji me inspiriraju i koji podržavaju moj rast. Da si dopustim uživati u procesu, umjesto da stalno težim nekom budućem cilju.

Fotografije: Privatna arhiva