Odluke u životu – vječna tema. Razgovrali smo s Anom Čerenšek koje je; profesorica psihologije koja zajedno sa svojim suprugom vodi Mentalni trening – centar za osobni razvoj, sport i poslovno vodstvo i kroz njega je kroz godine pomogla nebrojeno puno ljudi. Kroz svoj rad, ali dijeljenje razmišljanja na svojim društvenim mrežama potiče na razmišljanje i daje mnoge vrijedne uvide.
Ana, osim poslovnog, ima i i bogato životno iskustvo koje ju je natjeralo da preuzme odgovornost za vlastiti život i iz teških situacija izvuče najbolje u tom trenutku.
Njen rad pratimo duže vrijeme i poželjeli smo saznati više o njezinom načinu razmišljanja, dobiti neke uvide u pristupe određenim situacijama u životu, ali i način na koji se nosi s teškoćama.
Ana, za početak i za one koji će te sad možda tek upoznati – predstavi nam se?
Ovo je dosta teško jer mi je život nekako podijeljen na dvije etape, ali hajdemo ovako. Zajedno sa suprugom vodim Mentalni trening – centar za osobni razvoj, sport i poslovno vodstvo. Obožavam svoj posao, jako mi je važan i uživam u njemu svaki dan, ali put do njega ije bio tako jednostavan i nije došao preko noći. Nakon završetka fakulteta, imala sam planove o zaposlenju i građenju karijere, oduvijek sam se tako vidjela. ALi, život je imao drugačije planove i odmah nakon fakulteta sam ostala trudna što me, naravno, natjeralo da promijenim prioritete i posložim život drugačije od onoga kako sam možda zamišljala. Kad je moja kći bila mala, bilo mi je važno da provodim što više vremena s njom i to je odredilo moj karijerni put u prvih desetak godina. Ali, nakon puno teških trenutka dogodio se Mentalni trening i sada sam ovdje.
Odluke u životu s kojima se svi susretnemo. Možeš li nam reći malo o periodu kad si morala, ajmo to tako reći, napraviti kompromise oko vlastitog života radi majčinstva. Kako si se, na samom početku, nosila s tom situacijom?
“Mene su moji roditelji naučili i tako sam odgajana da uvijek gledam prema naprijed. Ali nisu me učili riječima nego djelima i primjerom. I danas i sama tako mislim - jednom kad doneseš odluku trebaš je se držati i napraviti najbolje sa situacijom u kojoj se nalaziš. Tako sam si i ja posložila taj period. Bilo je teško na početku i cijeli taj period je zahtijevao veliku prilagodbu planova od mene, ali taj period me oblikovao u osobu kakva sam danas.”
Ana Čerenšek
Mentalni trening
Nakon samog početka sam počela raditi u školi gdje sam provela dvanaest godina. I koliko god on nije bio moj prvi izbor – uživala sam u tom poslu. Imao je lijepe elemente i danas, kad sretnem neke bivše učenike, vidim koliko sam utjecala na njihov život. Rad s učenicima ima svoju težinu i važnost, ali ja sam nakon godina provedenih tamo osjećala da stagniram i da nemam više prostora za rast i napredak. Zato sam odlučila otići i tad se igrom slučaja dogodio Mentalni trening gdje sam upoznala i svog supruga.
Zvuči kao jako izazovan period. Što je, ipak bilo nekako najteže i iz čega si najviše naučila?
Mislim da iz dobrih dana i kad nam sve ide – malo toga možemo naučiti. U cijelom tom periodu sam prošla i kroz razvod braka, bila samohrana majka i to je definitivno period koji mi je bilo, na trenutke jako teško prolaziti. Kada ulažeš u nešto vrijeme i kad to na kraju ne uspije, teško je priznati si da nisi uspio. Dvanaest godina mog života sam ulagala u nešto i u osobu u koju vjerojatno nisam trebala, ali prihvatiš to i ideš dalje.
Kao što sam već spomenula, mene su moji roditelji naučili uvijek ići naprijed i truditi se oko života. Ne radi stvari koje su mi govorili, nego zbog onoga što sam gledala. Primjerice – svako jutro kad se probude oni dan započnu tako da prebrišu podove jer žele da im je lijepo i nije im problem raditi za to. Nakon toga idu dalje u dan, piju kavu i sve ostalo što slijedi. Vjerujem da je to, što sam takav primjer i pristup prema životu gledala utjecalo i na mene i moj odnos prema problemima i teškim situacijama.
Kažeš da stojiš iza odluke koju doneseš, ali kako znati koja je odluka prava za tebe? Čini mi se da se puno ljudi muči s tim dijelom. I kada je vrijeme za odustati?
Ono što je jako važno je znati prepoznati što je za nas, a što nije. To nije uvijek lako i treba uzeti sve faktore u obzir. Jesmo li dali sve od sebe, možemo li još nešto pokušati, kako bolje usmjeriti svoju pažnju i posložiti prioritete? Ako nam je zaista stalo do onoga što radimo naći ćemo način i pokušati sve što je u našoj moći da dođemo do željenog rezultata.
“A kad treba odustati? To je individualna odluka i ovisi o više faktora, ali ako smo pokušali sve, ako je prošlo dovoljno vremena i nema željenih ili nikakvih rezultata, ako smo iscrpljeni mentalno i ono što radimo nas više prazni nego puni - onda je vjerojatno vrijeme za odustati. Ali, ako do njega i dođe ne bi ga trebalo gledati kao neku katastrofu ili poraz. Dok god pokušavamo i dajemo sve od sebe, to je uspjeh.”
Danas smo svi generalno opterećeni uspjehom i vjerujemo da ne živimo najbolje što bismo mogli? Kako raditi na tom problemu?
Da bi odgovorili na to pitanje, prvo moramo vidjeti i definirati što je uspjeh. A to je gotovo nemoguće jer za svakoga je uspjeh nešto drugačije. Poanta je da ne ne moramo raditi ono što vidimo i mislimo da moramo. Ne mora svatko imati i smatrati uspjehom imati petero djece, ali ne mora ni svatko smatrati uspjehom neko karijerno ostvarenje što će nekome biti sve u tom trenutku. Ali, svakako je važno ono što gledamo i upijamo oko sebe. Ne kaže se bez veze da smo mi prosjek pet ljudi s kojima provodimo najviše vremena. Ono što gledamo normaliziramo i ako se ne okružimo ljudima koji nas potiču na bolje, ali pokazuju svojim promjerom što je moguće bit će teže vjerovati da mi možemo drugačije i bolje.
A bojimo li se više neuspjeha ili uspjeha? Koji je glavni razlog zašto ljudi ostaju u zoni komfora?
Prvo bih voljela naglasiti da mi zapravo cijelo vrijeme krivo prevodimo taj famozni “comfort zone” kao zonu komfora, a prijevod i značenje bi zapravo bilo “zona utjehe. I to, kad malo bolje razmislimo, ima puno više smisla. Jer, mi ne radimo promjene ne pokušavamo ono što stvarno želimo zato jer nam je ugodnije ovdje gdje jesmo. Iako nam situacija ne odgovara, ona je ugodna i poznata što se često čini boljim od izlaska u nepoznato iako nam taj izlazak u nepoznato može donijeti nemjerljivo bolje stvari.
“Mi ostajemo na mjestu jer nam je ugodno i utješno. Ne poduzimamo akcije koje znamo da bi trebali jer nam je tako ugodnije i ne iziskuje puno od nas. aLi teške odluke u životu su dio puta.”
Koliko ja tebi važni raditi posao koji voliš i gledaš li posao kao svrhu?
Jako mi je važan. Naročito u ovoj fazi života – okej sam s tim da mu posvećujem više vremena. U fazi sam rasta, imam puno planova i trenutačno mi odgovara da mu se dajem u tolikoj mjeri. Ali, važno mi je i napraviti odmak, uzeti si vrijeme kad ne radim i kad se punim za ono što me čeka.
Bitno mi je što ostavljam ovom društvu, kako utječem na njega i da na kraju života mogu reći da sam napravila nešto dobro, da će me se po nečemu pamtiti.
Fotografije: RYS
