Milenijalci su po svemu generacija koja je imala najveći skok i promjene od svih generacija dosad, barem ako pogledamo digitalni razvoj i promjene u obiteljskim dinamikama.
Milenijalci i odrastanje
Internet je prepun memova o milenijalcima koji “jenodtavno ne stare” ili postaju “mlađi s godinama”. Iako je to, naravno, subjektivno, činjenica je da kad pogledamo tu generaciju i uporedimo ju s onom naših roditelja, teško je pronaći poveznicu u isto vrijeme istih godina. Da ne ulazimo uopće u dio gdje su naši roditelji za isti novac mogli kupiti kuću s vrtom, a mi jedva možemo auto, ali, osim tih, zaovimo ih, tehničkih stvari tu je još nešto. Kad smo zamišljali sebe s trideset i nešto godina, to se činilo tako odraslo, nekako posloženo, a kakva je realnost?
I ne kažem da se prošla generacija duboko u sebi nije osjećala slično, ali živjeli su, barem izvana, te odrasle, posložene živote. Danas, uz sve što se događa, imamo veliki broj ljudi koji javno i online dijele da se zapravo osjećaju kao tinejdžeri koji su se probudili u tridestima.
Kad i dalje imamo osjećaj da smo tek na početku?
Danas živimo u razdoblju koje je po svemu specifično i teško usporedivo s bilo kojim drugim u povijesti. Puno je prilika, promjena karijera i osjećaja da se može relativno brzo uspjeti – ili barem da bismo mogli, samo da još malo kliknemo, naučimo, promijenimo smjer.
Više nije neobično da netko s 35 ponovno upisuje fakultet, mijenja industriju ili otvara prvi “pravi” biznis. Čak se događa da ljudi selu u drugi grad ili državu i tek tada ozbiljno ulaze u vezu ili brak. Primjeri su svugdje oko nas: ljudi koji su deset godina radili u korporacijama pa dali otkaz i postali freelanceri, ili oni koji su “stabilan posao” zamijenili nesigurnošću, ali i slobodom. Mnogi su tek u kasnim tridesetima shvatili da ne žele živjeti život koji su zamišljali s 22.
Istovremeno, društvene mreže nam svakodnevno serviraju kontradiktorne poruke. S jedne strane, glorificira se “uspjeh prije 30.” S druge strane, stalno se ponavlja da “nikad nije kasno”. Rezultat? Stalni osjećaj da kasnimo, ali i da još uvijek imamo vremena. Da smo odrasli, ali ne dovoljno. Da smo odgovorni, ali ne ozbiljni. Da smo negdje između.
Odrasli bez jasnih markera odraslosti
Generacije prije imale su jasne prijelaze: posao, brak, djeca, kuća. To su bile točke koje su označavale ulazak u odrasli život. Danas su ti markeri zamagljeni ili potpuno nestali. Možete imati 38 godina, živjeti sami, nemati djecu, raditi online i osjećati se “u prijelaznoj fazi”. I nitko vam ne može točno reći kad ta faza završava.
Čak i pop-kulturni primjeri jasno govore o ovoj pojavi. Serije poput Girls, Fleabag, Master of None ili Broad City postale su kultne jer su po prvi put iskreno prikazale odrasle ljude koji nemaju odgovore. Likove koji griješe, lutaju, kasne, mijenjaju mišljenje, osjećaju se izgubljeno; i to u godinama u kojima bi, prema starim pravilima, već “trebali znati”. I mnogi su se u tome prepoznali, dijeleći memeove i citate iz tih serija kao da opisuju vlastiti život.
Infantilizacija ili produžena adolescencija?
Često se čuje kritika da su milenijalci infantilni, da predugo ostaju u fazi mladosti i da ne žele preuzeti odgovornost. Ali pitanje je, je li to stvar naših izbora ili okolnosti?
Teško je osjećati se odraslo u ludim okolnostima na koje nas nitko nije pripremio. U kojem je “petogodišnji plan” gotovo nemoguć jer se tržište, tehnologija i pravila igre mijenjaju brže nego ikad. Istovremeno, industrija zabave, mode i marketinga kontinuirano se obraća upravo toj generaciji. Povratak Y2K estetike, crtića, videoigara, remakeova starih filmova i nostalgija za devedesetima, sve to hrani osjećaj poznatog i sigurnog.
Nečega što smo razumjeli i u čemu smo odrasli. Možda se ne osjećamo kao djeca zato što ne želimo odrasti, nego zato što se svijet odraslih kakav nam je obećan nikada nije ni dogodio.
Nova vrsta odraslosti?
“Odraslost” danas izgleda drugačije. Ona nema jedan siguran put, nije ista za sve, ne dolazi u isto vrijeme i ne mora uključivati iste izbore. Odrasli život i odgovornost više ne znači nužno brak i djecu. Stabilnost ne mora značiti posao za cijeli život. Zrelost ne mora izgledati ozbiljno i strogo. Može značiti da učimo, prilagođavamo se i još uvijek se igramo s idejama, projektima i hobijima. Može značiti da balansiramo između ozbiljnosti i spontanosti, između posla i igre, između stvaranja i zabave. Ili da jednostavno razumijemo da je u redu biti izgubljen.
I možda je u redu priznati da se ponekad osjećamo izgubljeno, da ponekad improviziramo i da često kasnimo. Jer realno, većina nas i je malo izgubljena. Ali isto tako, možda je upravo ta svjesnost, ta refleksija i sposobnost da preispitujemo sebe i svijet oko sebe, najodraslija stvar koju možemo imati.
Možda smo djeca zapela u tijelu odraslih, a možda to nije ni loše. Možda.
Fotografije: Pinterest
