/Piše: Anamarija Virant/
Girl boss kultura doživjela je svoj vrhunac prije nekoliko godina kad su društvene mreže bile preplavljene sadržajem “girl boss” kulture. A onda smo se kolektivno umorile.
Ne treba ti ničija pomoć?
I tako smo to slušali, gledali, primjeri su posvuda oko nas, zar ne? I umjesto da si bolje rasporedimo obaveze i oslobodimo neko vrijeme i za uživanje, mi smo preuzimale sve više stvari na sebe. Jer, rekli su da možemo sve i da svaka prava žena može baš sve postići sama. Nakon godina guranja tog narativa, žene su se počele pitati zašto nisu sretne ako prate sva pravila i mogu sve. Jer ostvaruju sve, ali slučajno se tu prišuljaju još neki nepoželjni gosti kao što su burnout, konstantno jurenje od jedne do druge stvari i osjećaj da, unatoč svemu, nismo postigle sve što smo treble u tom danu. Kako je to uopće moguće?
Nije prošlo bez pokušaja nametanja drugih (jednako štetnih) narativa?
Iako nas sve prije ili kasnije sustignu očekivanja vezana uz karijeru, čini se da se žene i dalje najčešće guraju u unaprijed zadane kalupe jer muški „girlboss“ je jednostavno šef, muški CEO se podrazumijeva. Neću ulaziti u detalje zašto je to tako i o položaju žena na radnom mjestu, i načinu na koji se to odražava u kulturi, već su pisale puno pametnije žene od mene ( Lost in Work Amelije Horgan) i brojne druge koje su obradile ovu temu, ali nažalost bez stvarnih pomaka u stvarnom životu.
Ali, ovo ću napisati, svako društveno očekivanje, osobito ono koje ima veze s rodom, zapravo je zamka. Ne postoji “ispravan” način postojanja. Ne postoji taj jedan ispravan put i karijera i viša pozicija neće vam uvijek donijeti i više sreće. A ideja da je netko “sam sebe stvorio” uglavnom je mit, priča koju prodaju oni koji su vjerojatno imali sreće i sad od toga zarađuju. Nama trebaju drugi ljudi. Oni stvarni, iskreni i prijateljski nastrojeni. Trebaju nam da nam pomognu, da nas savjetuju i budu tu za nas. Sve nas manje, srećom, zasipaju idejama o tome kako “svi imamo istih 24 sata u danu” što je uvijek bilo diskutabilno, ali zvučalo je dobro u onom nekom trenutku kad se još uvijek pokušavala pogurati ideja da sve imamo istu polazišnu točku.
