Film One Battle After Another prije nekoliko mjeseci bio je veliki hit i uspješnica na kino blagajnama, a njegova hektična radnja i napete situacije mogu nas podsjetiti na trenutačna događanja u svijetu i možda našim životima. Ovaj film, One Battle After Another, nije samo kino hit, možemo ga protumačiti i kao komentar na način na koji živimo danas.
One Battle After Another – edicija stvarni život
Nitko se nije iznenadio kad je najnoviji film Paula Thomasa Andersona dočekan uz val pozitivnih kritika. Čak i prema njegovim vlastitim, ionako visokim standardima, One Battle After Another dobio je same pohvale.
Uoči izlaska, One Battle After Another bilježi gotovo savršene ocjene na Rotten Tomatoesu (98 %) i Metacriticu (96), dok ga je naša recenzija s pet zvjezdica proglasila „najboljim filmom godine“. Posebno su istaknute glumačke izvedbe Leonarda DiCaprija, Seana Penna i novog lica na velikom platnu, Chasea Infiniti.
Radnja prati DiCaprijev lik, Boba Fergusona, iscrpljenog samohranog oca, šesnaest godina nakon njegove burne revolucionarne faze. Prisiljen je vratiti se u svijet koji mu je postao stran kako bi zaštitio svoju tinejdžersku kćer od starog neprijatelja.
Film ste sada već ili pogledali, ili niste. Ali osim što se ljudima očito svidio, ne nameće li i sam osjećaj da živimo one battle after another? I stvarno, takav je osjećaj, kao da je zadnjih šest godina jedna velika šala u kojoj se, bez obzira na naše osobne (ne)uspjehe, događaju stvari s kojima se ne znamo nositi.
Taj osjećaj, fight or flight, događa se kad se naše tijelo suoči s iznimno stresnim situacijama. Kako bi nas zaštitilo, stvara unutarnju obranu i često nas isključuje od emocija, samo da bismo preživjeli.
Što ako se čini da smo u tom fight or flight modu već godinama?
Pandemija, potresi, ratovi, inflacija, klimatska kriza, konstantna nesigurnost, sve to stvara dojam da nema pauze između bitaka. Tek što se jedna završi, već smo u sljedećoj. I dok na individualnoj razini pokušavamo „normalno živjeti“, raditi, planirati budućnost i ostati mentalno stabilni, teško je ignorirati sve što se oko ans događa.
Bob Ferguson nije heroj u klasičnom smislu, on je umoran, dezorijentiran, nesiguran u vlastite izbore. Baš poput mnogih danas. Njegova borba nije spektakularna, ona je hektična i puna spornih odluka. Kako zaštititi ono što voliš dok se svijet oko tebe raspada na načine koje ne razumiješ do kraja. Problem s dugotrajnim fight or flight stanjem jest taj što tijelo i psiha nisu dizajnirani za stalnu uzbunu. Kad stres postane kroničan, gubimo kontakt sa sobom, s emocijama, potrebama, pa čak i s idejom budućnosti. Postajemo funkcionalni, ali otupljeni. Prisutan je umor koji ne prolazi snom i tjeskoba bez jasnog uzroka. Sve je „u redu“, ali ništa zapravo nije.
Možda zato film One Battle After Another toliko rezonira. Onog poznatog pitanja: je li ovo stvarno sve? I još važnije: kako se iz ovoga izlazi?
Odgovor, nažalost, nije toliko filmski. Nema jednog velikog čina, nema konačne pobjede. Postoji samo svjesnost da ne moramo svaku bitku voditi do kraja, niti svaku promjenu doživljavati kao prijetnju. Ponekad je najhrabrija stvar stati, priznati da smo umorni i dopustiti si predah čak i kad se čini da za to nemamo prostora.
Jer ako nas je posljednjih nekoliko godina ičemu naučilo, onda je to da život stvarno je one battle after another. Ali, nije baš svaka bitka naša. I nije svaka vrijedna iscrpljivanja do kraja.
Različita vremena traže različitu umjetnost
Zanimljivo, ali i potpuno logično, je promatrati kako se umjetnost, od glazbe, filma pa do mode transformira u skladu sa stanjem u kojem se svijet nalazi. Umjetnost je oduvijek bila utjeha i svjetlo na kraju tunela koje nas je kroz povijest izvlačilo iz najcrnijih situacija. I iako se ponekad čini da smo u vlastitoj verziji One Battle After Another, možemo ne izgubiti pozitivan pogled na život. Sve bitke jednom završe.
Male pobjede, velike vrijednosti
I dok se čini da bitke nikad ne prestaju, važno je prisjetiti se i malih pobjeda kojih uvijek ima. One možda nisu spektakularne kao akcijski film, ali su tu. Svaki put kad nismo odustali, kad smo nastavili, a mislili smo da ne možemo više, kad smo našli rješenje. Puno toga svi mi radimo na dnevnoj bazi za što si ne dajemo priznanje, a trebali bi.
I možda baš zato toliko razmišljam o ovom filmu koji me se,iskreno, i nije toliko dojmio i ne dijelim oduševljenje ostatka svijeta, ali možda je upravo One Battle After Another dobar podsjetnik što sve možemo preživjeti unatoč generalnom shitstormu kroz koji prolazimo posljednjih nekoliko godina.
