/Piše: Anamarija Virant/
Kao i većina milenijalaca, često pomislim koliko sam zapravo sretna da sam imala prilike odrastati bez tehnologije. Nezamislivo danas, ali probajte se sjetiti što smo tad stvarno radili, kako su izgledali dani. Iznenadit ćete se koliko je teško zamisliti dan bez tehnologije.
Gotovo je nemoguće formirati originalnu misao. Razni utjecaji, ideje, mišljenja, tekstovi, videi, informacije, fotografije. Je li ovo AI? Sve ovo ne samo da je dio naše svakodnevnice, ovo je, nažalost, dio samo prve polovice dana u kojem pokušavamo nešto napraviti i funkcionirati. I do nas je, naravno. Htjeli to priznati ili ne, ovisni smo o brzim dopaminskim fiksevima koje dobivamo sa svih strana i to od trenutka kada otvorimo oči. Čast izuzecima, ali većini nas teško se odvojiti od naučene radnje kojom, kao po automatizmu, odmah provjeravamo što se događa u svijetu. I tako iz dana u dan, vrtimo se u krug iz kojeg više ni ne pokušavamo izaći.
U jednom razgovoru, dok sam prepričavala nešto što sam vidjela na društvenim mrežama, ni sama se ne sjećam više, shvatila sam koliko razgovora svih nas danas započinje ovako: “E, vidjela sam danas na Instagramu…” i onda kreće cijela rasprava. Dobra je, ali je li to moja misao? Realnost je da više ni sama ne znam, a tako je i velikoj većini ljudi. I oni koji su offline, zapravo su online, i teško je pronaći distinkciju između onoga što nam netko govori i onoga što je zaista naše.
Potreba provjere za svime što gledamo stalno je prisutna. Pogledamo trosatni video esej o nekom filmu ili kulturnom fenomenu i odjednom se osjećamo kao ekspert. Odjednom imamo mišljenje. Odjednom pišemo dugi caption o temama, simbolici, društvenim komentarima. Jer danas je poželjno izraziti se oko svega i imati mišljenje.
Ali to nisu tvoje misli. Ti zapravo ništa ne analiziraš, ma koliko god ovo grubo zvučalo. I nismo mi krivi, barem ne u potpunosti. Kao odrasle osobe, ipak bismo trebali preuzeti odgovornost za vlastiti život i provođenje vremena. Ovo se može usporediti sa gotovo svime što danas radimo. Online dobivamo savjete, ideje, ukus i mišljenje čak i onda kad ga nismo ni tražili.
Kada razgovori postanu samo reference koje nabrajamo, jasno je koliko zapravo ne pričamo o stvarima. Pričamo oko stvari, kroz reference, citate, memeove i tuđe misli. “E, znaš što sam vidjela/čula/pogledala…” Primjera je puno, i svakodnevni su, a često se ulovimo da kad želimo dati savjet, pošaljemo neki video ili prepričamo što smo na tu temu čuli. Prijateljica ti kaže da prolazi kroz prekid, a ti umjesto stvarne podrške pošalješ video o stilovima privrženosti i kažeš: “E, baš sam neki dan vidjela…”. Opet.
Netko je pod stresom zbog posla, a mi mu šaljemo TikTok o hustle kulturi.
U fokusu je često jezik mlađih Gen Z generacija i riječi koje koriste, ali ne razmišljamo pritom da možda svi zapravo koristimo posuđeni jezik, netko više, netko manje. I koliko god ovakvo razmišljanje može zvučati pretjerano, činjenica je da je teško oduprijeti se tome da su naše misli formirane onime što svakodnevno gledamo i slušamo, a toga je stvarno previše. Tako razvijamo stavove o određenim temama, odnosima i načinu kako bi naš život trebao izgledati.
Kažu da je kritičko razmišljanje jedan od glavnih aduta i način na koji možemo biti autentični i osjećati se kao da vladamo svojim životom, barem do neke mjere. Ali jeste li razmislili koliko je teže formirati ga danas? Iako smo informiraniji, koliko je informacija previše informacija? Radikalno rješenje bilo bi što više moguće isključivanje od svega, što, naravno, nije održivo. Možda je prvi korak osvještavanje da su originalne misli i ideje danas rijetka pojava koju često ni ne prepoznajemo.
Fotografije: Pinterest, Unsplash
