Kad nešto radite, koliko vam je važno što o tome misle drugi ljudi? Ovo je klasična kokoš ili jaje situacija jer je gotovo nemoguće potpuno izbjeći strah od tuđih mišljenja, ali kako da on ne utječe na nas na neke neočekivane načine?
Kad nam tuđe mišljenje znači više od vlastitog
Kažu da nema većeg zatvora od zatvora tuđeg mišljenja. S godinama, vjerujem da će se većina s time složiti jer vremenom dođemo do zaključka da ne možemo ugoditi svima. Teško da možemo i većini tako da bi bilo najbolje skroz odustati od te namjere. Ali, znamo da je to lakše reći nego napraviti. Određeni strah ili razmišljanje o drugim ljudima je normalan pa ponekad čak i poželjan. On je znak da nam je stalo, da smo svjesni svoje okoline i da smo svjesni da naši postupi nekad utječu i na druge ljude. Nismo sami i osobno vjerujem da se ne bi trebali tako ni ponašati.
A nastavlja se i kad odrastemo i kad kvačice koje trebamo stavit na svoje životne uspjehe krenu imati veću težina. Jesi se udala? Kad ćeš? Prvo dijete, drugo? Stan, posao? Kredit?
Iako se vremena mijenjaju, nekako se čini da u jednom trenutku postane jako važno jesmo li stavili kvačicu na određenu definiciju uspjeha. Obiteljska druženja, često, postaju izbjegavanje pitanja koje će nas najviše bocnuti. I tako nekako živimo u začaranom krugu gdje nas “baš briga što drugi misle” i one nelagode ako budemo malo previše izvan okvira očekivanog.
Validacija nam je svima potrebna, ali kako prepoznati zdrave doze te potrebe?
Osjećaj pripadnosti je osnovna ljudska potreba. S tim dolazi i validacija. Svi mi želimo dobiti određeno priznanje i prihvaćanje za ono što radimo, i na kraju dana, za ono kako živimo. Problem nastaje kad nas osjećaj i želja za vlastitim ostvarenjem vuče u nekom drugom smjeru. Validacija se i mijenja s godinama. Ljudi se mijenjaju, jednako kao i njihove želje. Nike isto kad imamo osamnaest i imamo osjećaj da možemo sve i onda dvadeset godina poslije kad se ipak puno stvari promijeni.
Tko smo kad prestanemo slijediti očekivanja drugih?
Kada se maknemo od vanjskih očekivanja, otvara se prostor za istraživanje što je nama stvarno važno. Kad prestanemo žuriti za vanjskim ciljevima i postignućima, počinjemo prepoznavati dublje vlastite želje koje nismo dovoljno pažljivo osluškivali. Tada se često događa da se zapravo bolje razumijemo i prepoznajemo unutarnje želje i motive koje smo potisnuli zbog toga što smo živjeli prema vanjskim normama i očekivanjima. Na tom putu nepostojanja očekivanja, možemo zapravo doći do spoznaje da svrha nije uvijek nešto što treba otkriti nego da ponekad ona proizlazi iz svakodnevnog življenja u skladu s onim što stvarno volimo i čime želimo doprinijeti.
Zašto je toliko teško “samo biti”?
Kada prestanemo gledati prema vanjskom svijetu i prestanemo pokušavati zadovoljiti vanjske norme, možda dođemo do unutarnje slobode. Ali, upravo je društveni pritisak ono što nas često tjera na to da moramo biti nečiji ideal, nešto postići kako bi vrijedilo. Samo biti, u smislu postojanja bez vanjskih definicija, postalo je radikalna ideja, zovemo ju čak hrabrošću.
Sam sa svim svojim osjećajima, s onim što stvarno (ne)želimo. Kako čuti sam sebe kad je toliko toga oko nas? I onda ako uzmemo u obzir da je jedna od najtežih stvari ići svojim putem bez obzira na validaciju koje (ne)dolazi sa svih strana. Kako uopće početi raditi na tome da više čujemo sebe, a manje druge? Kažu da krećemo s prioritetima i vlastitim vrijednostima. Sad će Nova godina i donošenje odluka je aktualno. Možda je sad pravi trenutak za donijeti odluku da nas mišljenje drugih ljudi ne definira?
Na kraju dana, jednostavna činjenica da život nije uvijek ispunjen nekom velikom “svrhom” ili ciljem može nas osloboditi.
Fotografije: Pinterest
