/Piše:Anamarija Virant/
Petra je logopedica s desetljećem iskustva pomaganja djeci s teškoćama. Nakon rada u sustavu iz kojeg je, kako sama kaže, izvukla maksimum, otvorila je svoju praksu gdje nastavlja pomagati djeci kojoj treba pomoć da bi se lakše upustila u svijet.
“Nevjerojatno je koliko je djeci malo potrebno da bi ostvarili napredak. Treba ih se samo vidjeti i čuti.”
Ovo je rečenica koja mi je, kao roditelju, još dugo bila u glavi nakon intervjua s Petrom. Nismo se poznavale prije ovog razgovora, ali čim smo se upoznale osjetila se njena toplina i stvarno mi je kroz razgovor prolazila misao da je rođena za taj posao. Rad s djecom, naročito s djecom s određenim teškoćama za mene je najplemenitija stvar koju se čovjek može odlučiti raditi i trebao bi to osjećati.
Danas se sve više otvoreno priča o štetnosti tehnologije za malu djecu i koliko prerana izloženost takvoj vrsti podražaja može negativno utjecati na sveopći razvoj – ne samo govora već i percepciji stvari kojima je dijete okruženo.
Često se na rad u sustavu, naročito kad je u pitanju Suvag gdje je Petra radila, gleda kao na nešto negativno i zapravo je dosta predrasuda još uvijek u društvu oko pomoći ovog tipa. Ali, Petra nam je u razgovoru ispričala upravo suprotne stvari i stvarno otvorila neke potpuno nove poglede na rad s djecom.
Kako je došlo do želje za ovim poslom koji je zapravo poziv i dosta je specifičan?
Koliko god nevjerojatno zvučalo, ja sam još kao mala znala da ću ići u ovom smjeru. Nisam, naravno, tada znala da je to logopedija, ali želja da pomognem svima oko sebe je bila jako ukorijenjena u mene još otkad sam bila dijete. Oduvijek sam se brinula za sve, a kad bih vidjela nekoga na cesti kome je trebala pomoć nisam mogla samo pustiti. Imam nekoliko smiješnih anegdota koje se prepričavaju kroz godine, primjerice da sam jednom “natjerala” dedu da popravi krov jednoj baki koja je živjela blizu nas.
U svakom slučaju, osjećam da trebam ovo raditi i nekako zanimanja koja ne uključuju direktno pomaganje drugima mi nikad nisu bila pretjerano zanimljiva. U logopediju kao takvu sam se zaljubila na fakultetu i dodatno kad sam počela raditi s djecom.
Radila si deset godina u Suvagu, a nedavno si otvorila vlastitu praksu. Kako je došlo do te odluke i kako sad gledaš na to?
Oduvijek sam ja negdje maštala i vidjela negdje daleko da ću jednom, nekako raditi za sebe, ali nisam znala točno kad će se to dogoditi. Kod mene se najveća želja i pokretač za promjenom dogodio u trenutku kad sam postala mama. To je općenito bio dosta specifičan i izazovan period u mom životu. Tada sam bila u New Yorku gdje je muž radio. Nakon poroda ostala sam zapravo poprilično usamljena s djetetom u tako velikom i nepoznatom gradu i znala sam da to ne želim.
Kad se to dogodilo i kad su se stvari malo posložile, počela sam razmišljati kako će moj život izgledati kad se vratim na posao. Rad u sustavu uključuje i rad u smjenama i zaista je dosta vremenski teško uskladiti sve. Tako sam odlučila da je upravo to moj trenutak za pokušati nešto što zapravo oduvijek želim. Iako sam odluku o pokretanju svog posla donijela za vrijeme porodiljnog, trenutak se pokazao idealnim. Sad kad gledam unazad, nisam trebala otići ranije – puno sam učila kroz ovih deset godina i to mi ništa ne bi moglo nadomjestiti.
Zanimanje logopeda u zadnje vrijeme dobiva dosta veliku pozornost javnosti. Sve je više djece kojoj je potrebna neka vrsta pomoći. Kako gledaš na tu situaciju?
Da, kroz rad od deset godina i ja primjećujem da je sve više roditelja koji dovode svoju djecu. Djeci je potrebna pomoć, a problemi su sve specifičniji.
Roditelji, pedijatri te same odgojno obrazovne ustanove su sve više osviještene o komunikacijskim, jezičnim i govornim teškoćama te djeca sve ranije dolaze na procjene i prati se njihov razvoj što je sjajno. Stil života u današnje vrijeme je sigurno uz osviještenost populacije pridonio porastu broja djece koja trebaju i traže pomoć logopeda. Sve je manje igre vani, djeca imaju sve više aktivnosti a sve manje vremena za opuštenu, prirodnu komunikaciju s roditeljima i prijateljima. Naravno moramo spomenuti i tehnologiju od koje ne možemo pobjeći.
Sad, zašto je to tako, ne može se točno reći, ali sigurno je da tehnologija ne pomaže. Konkretne potvrde ne još postoje, ali sigurno je da je jako maloj djeci ekran i sve što na njemu vide prevelik podražaj. Jednom kad se dijete navikne na to, teško mu je nadomjestiti količinu podražaja i intenzitet kojeg dobivaju preko ekrana. Gube interes za učenje i neke osnovne stvari koje su im primarno najvažnije u tim malim godinama.
Ovo ne govorim kako bi dodala grižnju savjesti roditeljima koje ionako imamo previše. Svi mi ponekad pribjegavamo tim rješenjima, ali zaista je bitno to osvijestiti i dozirati način i količinu konzumiranja sadržaja.
Druga stvar je i da ta tema prestaje biti tabu i sve više roditelja je spremno potražiti pomoć što je prekrasna stvar. Iako smo još daleko da se sram potpuno izgubi, ipak ga je sve manje i roditelji su spremni tražiti pomoć – a pomoći ima. Važno je djelovati na vrijeme.
Jednom kad se roditelji odluče potražiti pomoć, što je važno u tom procesu? Kako mogu podržati svoje dijete?
Jako je važno podržati dijete i biti uključen u cijeli proces. Iako radim ovaj posao dugo i meni je nevjerojatno koliko brzo dijete može napredovati ako se pokaže podrška i interes za njihov trud i pomake. Rezultati se vide, ali to uključuje i rad izvan mog ureda gdje uglavnom dolaze jednom ili dva puta tjedno. To je jedan proces koji traje i zahtijeva strpljenje za sve uključene strane.
Roditelji su danas jako opterećeni svime, puno se radi, puno je obaveza, izvannastavnih aktivnosti i teško je sve popratiti, ali i dalje su bazične stvari kao što su pažnja i neopterećeno provođenje vremena s djetetom najvažniji.
Što je tebi osobno sad lakše i draže otkad radiš za sebe?
U sustavu sve ide jako brzo, puno je djece, velike su brojke i sve mora ići brzo. To nužno ne gledam kao na nešto loše jer da bi stvari funkcionirale i da bi svi dobili pomoć moraju se znati neka pravila i mora se raditi unutar okvira. Drugačije bi bilo prehektično i izostao bi rezultat, naravno, neke stvari bi mogle biti bolje, ali generalno je moje iskustvo rada zbilja pozitivno.
S druge strane, ja sad imam puno veću slobodu primijeniti neke ideje i pristupe za koje prije jednostavno nisam imala prostora. Jer sam ipak bila ograničena. Uživam u većoj posvećenosti jednom djetetu, u tome da mu se mogu posvetiti maksimalno i da imam priliku primijeniti neke svoje ideje koje mi stalno dolaze. Nevjerojatno sam zahvalna na tome. I jako sam sretna da ovim načinom rada stvarno osjećam da radim razliku. Puno je još ideja koje spremam i koje se kuhaju i jedva ih čekam iskoristiti.
Osim toga, sloboda i fleksibilnost koju sam dobila se ne mogu usporediti s načinom rada od prije i to je definitivno najvrjednija stvar koju sam dobila za sebe i svoju obitelj ovom odlukom.
Poduzetnički počeci su teški. Jesi li imala neki strah od neizvjesnosti i kako si se s time izborila?
Mislim da svi koji odlaze sa sigurnog posla imaju hrpu pitanja iznad glave. Bilo je straha, ima ga i sad ponekad naravno. Ovako moraš razmišljati o puno stvari koje ti nisu bile dio posla. Od plaćanja svih troškova, do toga hoće li biti dovo. Ali, moram priznati da, iako sam još na samom početku zasad su mi iskustva samo pozitivna. I dalje sam možda u toj honeymoon fazi, ali sve mi je i dalje uzbudljivo i to je prevladalo strah i neke nesigurnosti koje sam imala i možda još uvijek imam.
Vratila si se u Hrvatsku iz New Yorka? Kako gledaš na život ovdje i tamo?
Mene je iskustvo mog porodiljnog u New Yorku podsjetilo koje su zapravo moje temeljne vrijednosti. A to je da su mi ljudi koje volim blizu. Da mi je blizu obitelj, da mogu vidjeti svoje prijatelje i da se osjećam da imam dom. Oduvijek sam težila tome, ali i nova iskustva su super, naravno. Kao što to bude za većinu ljudi, dobivanje djeteta ti posloži prioritete i stvarno se ne vidim na način da moje dijete odrasta bez bake, prijatelja i u nesigurnom okruženju.
Znam da smo se mi ovdje navikli žaliti, znam da puno stvari treba popravljati i da nam standard nije kakav bi trebao biti. Ali, toliko je pozitivnih stvari kojih nismo svjesni, a koje sam ja svojim iskustvom osvijestila i sad sam puno zahvalnija na svemu što imam i kako mi život trenutno izgleda.
Kakvi su ti planovi za dalje? Kako se želiš razvijati?
Ja sam trenutno stvarno jako sretna i zadovoljna s onime gdje se nalazim i zapravo mi je glavna misao da želim da što duže ostane ovako kako je. Baš mi ništa ne fali.
Što se posla tiče, uzbuđena sam zbog svega da nekad ne mogu spavati. Puno je ideja, ali želim vidjeti kako će se stvari odvijati i uživati u ovom što sam trenutno stvorila.
Sve o radu s Petrom možete pronaći na Instagram profilu: Logopedski centar Petra Mikuš
Fotografije: RYS