“Business talk s Josipom Pipunić” – u ovom serijalu istražujemo kako izgleda svakodnevica poduzetnika, koje odluke oblikuju uspjeh i što se događa iza kulisa biznisa o kojem često čujemo samo kroz gotove priče pa se čini da sve prolazi bez stresa. Kroz razgovore s Josipom Pipunić, otvoreno ćemo pričati o poslovnim izazovima, strategijama i iskustvima koja mogu pomoći svima koji žele razumjeti kako biznis zaista funkcionira. Jer ponekad su ključne odluke one koje donosimo sami, u tišini, bez sigurnih odgovora i garancija – a upravo tada je važno znati kada povući pravi potez.
Hrabrost za biti svoj i autentičan
I kroz razgovor s Josipom, ali i kroz brojne druge interakcije i primjere zaključujemo da je najvažnije, ali i najteže pronaći snagu i hrabrost za biti svoj i slijediti sebe bez obzira koliko je to različito od ljudi oko nas. Teško se pokazati drugačijim i treba puno rada na sebi i vjere u svoje ideje da bi se potpuno otvorili svijetu i pokazali sve što želimo.
“Ja sam se oduvijek osjećala drugačijom, mogu reći da sam, na neki način, bila crna ovca. Pokušavala sam se uklopiti u standarde društva i u kalupe, ali ja u tim kalupima stvarno nisam bila sretna. Tek onda kad sam izašla iz tih kalupa, kad sam se ohrabrila da možda pokušam drugačije i razumijem da ono što ja želim i kako vidim stvari – nije krivo. To je samo drugačije jer smo svi mi drugačiji i imamo drugačiji put. Otkad sam krenula tim putem osjećam se ispunjenije i osjećam “to je to”, ali istovremeno me prati osjećaj da me nitko ne razumije i da sam sama u tome svemu. Iako objektivno nisam sama, ali to je moj unutarnji osjećaj koji se pojavi. Ali, u isto vrijeme sam počela otkrivati istomišljenike, počela sam dobivati puno lijepih komentara na ono što radim, kako radim i na put kojim idem. To mi uvijek jako puno znači i dodatno me motivira da nastavim putem kojim sam krenula.
Podrška bližnjih je, naravno ipak, često ključna u teškim trenutcima jer nam daje određenu sigurnost i mir da imamo mrežu koja će nas dočekati ako padnemo i dići nas u teškim trenutcima, ali to treba ići ruku pod ruku s nepokolebljivom vjerom u sebe. A to je važno i kod ljudi s kojima našu priču gradimo.
“Definitivno mi je podrška bližnjih jako važna – i od obitelji i od prijatelja. Koliko god im nekad izgledala kao luđak i iako me nisu uvijek razumjeli – što želim i kuda idem uvijek su bili tu. Imala sam slobodu da mogu pokušati jer bez njih ne bih bila tu gdje jesam. Roditelji su me uvijek učili iskrenosti i kad biram ljude za svoj tim uvijek komuniciram upravo to – transparentnost i iskrenost. Ne moramo sve znati i biti stručnjaci u svakom području, ali važna mi je strast i želja za učenjem i rastom. Naučila sam da je važno da su to prvenstveno dobri ljudi – da su iskreni i da žele učiti. U Divote timu nas nema puno, ali se razumijemo, jednaki smo entuzijasti i oni vjeruju u moje ideje jednako kao i ja.”
Često se kaže da ideja ima svoj rok trajanja – ako ju mi ne iskoristimo ona odlazi dalje nekome tko će ju pustiti u svijet, a slično razmišlja i Josipa.
“Kad ti je važan finalni rezultat izađeš iz nekih svojih granica komfora i počneš raditi stvari koje možda dotad nikad nisi trebao ili koje ne znaš. Tako da danas, brže donosi odluke jer sam primijetila da čekajući propustim prilike i jednostavno sam odlučila da idem na sve ili ništa.”
I za kraj – kod vođenja velikih projekata, moramo se sjetiti zašto smo počeli. Ne bojati se neuspjeha, ali ni uspjeha – što je jednako često. I bez obzira na strah nastaviti dalje.
“Uvijek kažem da želim uspjeti i da želim biti uspješna. Ali, što to zapravo znači? Koja je definicija uspjeha? Možeš biti uspješan na toliko različitih polja. Ne uspoređujem se sa svojim roditeljima ni s ljudima oko sebe, ali i dalje želim taj osjećaj da sam uspjela u životu iako još uvijek nisam sigurna što to točno za mene znači. Vjerujem da ću to otkriti po putu. Strah je prisutan i kod mene – on je stalno tu i prije me puno više usporavao.
"Ali, svaki taj “joj, je li dovoljno dobro” me doveo do toga da zakasnim i propustim neku priliku. Ta iskustva su me dovela do toga da brže reagiram, brže donosim odluke. Odlučila sam da mi je dosta da me strah sputava i da ne djelujem. Ako moram birati rekla bih da je kod mene prisutniji strah od neuspjeha nego od uspjeha jer ne znam što uspjeh zapravo je. Ne bojim se nepoznatog, ali neuspjeha definitivno da. Ipak vjerujem da nemam što izgubiti jer dok ne probaš ne možeš ni znati”
