/Piše: Anamarija Virant/
Osviještenost o utjecaju brze mode već je više godina aktualan u medijskom svijetu. Podiže se svijest, postoje kreatori koji podižu pažnju, ali kad malo odzumiramo, kakvi su rezultati?
Prije nekih mjesec dana, izbila je velika kontroverza oko otvorenja fizičkog dućana Sheina u Parizu. I to u poznatom BHV Marais department dućanu, jednom od kultnih zgrada u Parizu. S obzirom na to da je Shein jedan od najvećih proizvođača brze mode, a prati ih i niz optužbi za iskorištavanje djece u svrhu rada, sex lutka koja svojim prerealističnim izgledom podsjeća na dijete i slične drudge stvari, nije teško razumjeti zašto su se svi uzbunili. Već se jako dugo poziva na bojkot gore spemenute trgovine, ali što se zapravo događa? Ima li prozivanje onih koje se treba prozvati ikakvog učinka? Padaju li brojke i okreću li se ljudi drugačijoj, održivijoj modi? Podržavaju li se više mali, domaći brendovi? Mislim da svi znamo odgovor na ovo pitanje.
Moda je oduvijek bila predmet mišljenja i oduvijek su se oko nje lomila koplja, čak i u antičko vrijeme. Moda je plitka, osim kad nije. Moda je bezazlena, osim kad nije. Pa ako je DNK mode oduvijek bio plitak, prolazan i eksploatatorski, kako je možemo modificirati?
U apokrifnoj priči Hansa Christiana Andersena o carevim novim odorama, svi znaju da je vladar gol, ali nitko nema hrabrosti da ga posrami. Sram je složen i fascinantan fenomen.
Nedavno je Odbor za okoliš britanske vlade pozvao kompanije brze mode da podnesu izvještaj o svojim naporima prema održivosti. Sudeći po njihovoj nepojavljivanju, petnaest od tih brendova bilo je previše posramljeno da bi branilo svoj položaj. Profesorica Dilys Williams, osnivačica i direktorica Centra za održivu modu na UAL-u, izjavila je Odboru:
„Brza moda sada je postala instant moda, koja se temelji na prekomjernoj stimulaciji tržišta.“
Dugo razmišljam o ovome: je li pojam ‘održiva moda’ oksimoron? Do sada je velik problem proizlazio iz standardnih poslovnih modela koji se fokusiraju na profit u trenutku prodaje. Velika konkurencija cijena dovodi do eksploatacijskih radnih uvjeta i rasipne prekomjerne proizvodnje odjevnih predmeta za jednokratnu upotrebu. Međutim, kako je Odbor otkrio, čak i brendovi koji se baziraju na „pre-loved“ odjevnim predmetima jednako su krivi za “greenwashing” kao i njihovi fast-fashion kolege. Kako je to moguće?
Moda ima komunikacijsku i opipljivu komponentu. Moda nije samo kupovanje krpica, moda je izražavanje osobnog stila i predstavlja našu osobnost, do neke mjere. I dok neki igraju na sigurno, moda je bila i ostala važan dio nečije pojave i onoga kako ga drugi doživljavaju. Za neke (sve veći broj) potrošače 21. stoljeća, spoznaja da njihov modni ukus privlači neželjenu pažnju može biti dovoljna da izazove osjećaj srama. Možemo se čak malo posramiti kada to priznamo. Ipak, na biološkoj razini, identitet može biti pitanje života i smrti.
U svojoj teoriji o tome kako živi sustavi ostaju živi, Maturana i Varela navode da bi stanica za preživljavanje stalno trebala jasno priznanje svoje aktivne uloge i svrhe unutar svog okoliša. Ako ne nastavi primati „palčeve gore“ od susjednih organizama, može prestati održavati biokemijske interakcije potrebne za metabolizam.
To se vrlo jednostavno može prenijeti na današnje vrijeme kroz simptome kao što su osjećaj nepripadanja ili neprihvaćenosti.
Priča o caru?
Car je gol. Svi znamo da carev identitet kao vladara uvelike ovisi o njegovoj sposobnosti da naruči najfiniju odjeću u kraljevstvu. Možemo ga, uz sve rezerve, poštovati zbog toga, ali nas zabavlja njegova sveprožimajuća taština. Tako si vidimo da je car gol, ali ipak ne usuđujemo se priznati da i naša potrošnja uvelike pogoduje ponudi. I jednako kao i mi, toliko je sam sebi bitan da ne primjećuje kako ga drugi vide. Međutim, kako je Iris Apfel poznato rekla:
„Modu možeš kupiti, ali stil posjeduješ.“
Brza moda ne ide nigdje i koliko god je teško ne kupovati jeftine comedy odjeće, možda trebamo biti svjesni svoje odgovornosti.
Fotografije: Pinterest
