Tko o čemu, opet mi o Stranger things seriji – finale. Ali, ovaj put ne samo o njoj. Odmah nakon finalne epizode i njenog dvosmislenog završetka bilo je jasno da ova serija odlazi u povijest kao kultna serija koja je, možda kao nijedna dotad, prikazala D&D, glazbu osamdesetih u tako idiličnom svjetlu. S razlogom je tako. Ali spomenut ćemo još neke i zašto nam tako puno znače. Strangers su nas potaknuli na razmišljanje zašto se neke serije baš toliko “prime” i postanu dio naših života, pa, zauvijek.
Ponekad se, usred prenatrpanost svega, dogodi serija i likovi koji će živjeti zauvijek. Dogodi trenutak u kojem jedna scena, lik ili situacija ostavi trag za koji odmah znamo da će trajati zauvijek. Može proći dan, tjedan ili mjesec, a mi još uvijek razmišljamo o tome, osjećamo emociju koju nismo očekivali.Tako je bilo i sad sa Stranger things-ima. Emotivna povezanost između publike i serije je nenadmašna i u ovom tekstu smo odlučili istražiti kako se to dogodi i proći kroz još neke slične fenomene.
Stranger things finale – kad završetak nije kraj ?
Dvosmisleni završetak i nešto o čemu se može pričati i iznositi teorije uvijek je plus. Čak i ako nas, kao gledatelje, u tom trenutku, to može frustrirati jer imamo osjećaj da nismo dobili ono što smo htjeli od samog završetka serije. Nije slučajno što pri kraju jedne od najpopularnijih serija današnjice gledatelji osjećaju kako priča još uvijek živi u njima. Tekst sadrži suptilne spoilere, ali ako još uvijek niste pogledali zadnju epizodu, znači da i niste najveći fan serije. 🙂
A finale Stranger things-a imao je nekoliko trenutaka u kojima je bilo jasno da će obilježiti generacije. Kako je cijela serija veliki naglasak stavljala upravo na glazbu, Purple rain na jednoj od najpotresnijih scena serije dobiva još veći značaj kad znamo da je originalna snimka Princa iz 1984., po prvi put licencirana u televizijskoj seriji. Ikad. I kad to znamo, uz detalje da je ljubičasta najdraža boja Eleven, uz to da su se ona i Mike upoznali na kiši, dodaje puno više od samo emotivne scene na kiši. Fanovi vole dublja značenja, prenošenja iz sezone u sezonu i osjećaj da scenarij nije “sklepan” nego da su pisci od početka znali što radi.
Glazba Stvarno često odigra presudnu ulogu u tome, probudi nam najviše emocija i dublje nas veže za same likove i njihove sudbine.
Predvidljivost koju nekad najviše trebamo
Iako su Stranger things definitivno serija koja je obilježila kraj 2025., ona ima i scenarij koji nas sam po sebi drži na rubu sjedala. To je serija o čudovištima iz Upside down svijeta. To je samo po sebi nešto.
Ali, ponekad nas snažno pogađaju i serije koje nisu nužno retro, ni nostalgične u estetskom smislu. Nemaju čak ni nadnaravne likove. Sitcomi i drame s jasno definiranim ritmom i poznatim likovima stvaraju osjećaj udobnosti i sigurnosti. Kada gledamo epizode koje smo već vidjeli ili ih počinjemo gledati u kriznim trenucima, mozak reagira na predvidljivost i ritam likova. Taj fenomen, koji gledatelji često nazivaju comfort watching, ne služi samo bijegu od svakodnevice. Osjećamo sigurnost i ugodu dok ih gledamo, ne želimo da nam serija koju gledamo izazove dodatni stres. Epizode koje znamo napamet djeluju kao emocionalni predah i podsjećaju nas na vrijeme kada smo se osjećali slobodnije ili jednostavnije.
Kad gledamo Prijatelje, ne radi se sad o tome da će nas nešto iznenaditi ili nam dati osjećaj da sjedimo na rubu stolice. Radi se o prepoznatljivom ritmu, o prijateljstvima koja smo možda sami sanjali ili imali pa izgubili, o malim ritualima svakodnevnog života koji nas podsjećaju da u svijetu postoji predvidljivost i sigurnost. Upravo taj osjećaj poznatog i ugodnog u trenucima kad se sami osjećamo lošije znači nam puno.
Sadašnjost vs. prošlost i dobri vs. loši likovi?
Jedan od najboljih primjera za taj fenomen su The Sopranos. Serija koja je kultna još od kraja devedesetih, već dugo živi u sjećanjima gledatelja, ne samo zbog mafijaških intriga i obiteljskih drama, nego i zbog načina na koji glazba prati priče likova. Svaka pjesma, pažljivo odabrana za određenu scenu, postaje emocionalni katalizator. Kada u jednoj od završnih scena sezone Tony stoji pred ključnim izborom, a u pozadini počne “Don’t Stop Believin’” od Journeyja, trenutak prestaje biti samo fikcija. Postaje iskustvo koje povezuje gledatelja s vlastitim životom, sjećamo se svojih mladenačkih nada, prijateljstava, prvih ljubavi ili trenutaka nesigurnosti i tjeskobe.
A ono što seriju čini posebno moćnom je upravo moralna dvosmislenost. Tony Soprano nije klasični junak; on je kompleksan, često sebičan i nasilni lik s kojega bismo se u stvarnom životu držali podalje. Ipak, pratimo ga, poistovjećujemo se s njim i ponekad navijamo za njega, iako činimo mentalni kompromis s vlastitim moralnim kodeksom. Ne znamo uvijek što je dobro, a što zlo, i upravo ta neodređenost nas drži prikovanima za ekran. Osjećamo empatiju za likove koji čine pogrešne stvari, jer vidimo njihove strahove, dileme i ranjivosti. Taj psihološki efekt, poistovjećivanje s „lošim“ likovima, pojačava emocionalnu investiranost i stvara osjećaj da serija nadilazi običnu priču; ona nas uvlači u moralnu i emocionalnu složenost koju rijetko doživljavamo u stvarnom životu.
Što nam daju te određene serije i likovi?
Teško je objasniti niti se osjećamo pozvanima da dajemo neki pametni zaključak, ali vjerujemo da se radi se o tome da nas neki uradci mogu povezati s nama samima, s našim emocijama, sjećanjima i onim trenucima koje smo možda zaboravili. Kada scena, pjesma ili kraj serije ostavi osjećaj da nas još uvijek prati, znači da nas je dotaknula na nekom dubljem nivou. I u tome je, možda, cijela čar: serija, film ili pjesma više nisu samo priča, nego nešto što živimo i nosimo sa sobom, dugo nakon što ekran utihne. Da završimo s onom najsvježijom serijom s kojom smo i započeli tekst; Stranger things su donijela i neka jednostavnija vremena (koliko god čudno zvučalo usred borbe s čudovištima). Izazvale su nostalgiju za podrškom i prijateljstvima koja su prava, puna podrške i jednostavna. U svakom slučaju, nijedna od ovih serija nije postala kultna samo radi svoje radnje, a mi ćemo ih i osobno odgledati još koji put, kad će nam trebati utjeha, osjećaj poznatog ili kad poželimo vidjeti nešto drugo u njima, nakon trećeg gledanja primijetiti neki novi s,misao. Rijetko što danas može nam zaokupiti pažnju, a naročito nešto što smo već gledali. Stranger things i njeno finale ostavile su nas u razmišljanju i nekad je to sve što želimo od serije.
Fotografije: Pinterest
