/Piše: Anamarija Virant/
S povratkom Stranger Thingsa, vratila se i nostalgija za estetikom osamdesetih godina. Čak i ako ih nužno nismo živjeli.
Stranger things i estetične osamdesete
Puno natapirane kose, naglašena ramena, fudbalerke i šarena odjeća. Osamdesete. Glazba koja se vrti i danas, ali kad se sve spoji riječ je o vremenu koje se čini kao da je s nekog drugog planeta. Čak i ako niste odrasli u osamdesetima ili ste bili premladi da ih zaista doživite iz perspektive odraslog čovjeka, a velika je vjerojatnost za to, kroz glazbu, filmove i serije, osamdesete su godine u kojima se živjelo. Tako sve izgleda. Živo je, vibrantno i nekako nesavršeno. U prošloj sezoni Stranger Thingsa pjesmom glazbom Kate Bush koja je nakon toga eksplodirala bilo je jasno da se stvorio ogroman hype oko tih, sad već davnih godina.
Stranger Things je vratio osamdesete na način kakav dosad nismo vidjeli još od Back to the future filma. Walkmani i kazete ponovno su u trendu, Nike Cortezice se opet rasprodaju jer ih nosi Steve Harrington. Kate Bush je na svim playlistama. Opet. Nancy Wheeler i njen nonšalantni stil su nam opet stilska inspiracija.
Što nam je zapravo toliko privlačno?
Postaviti radnju ove serije u osamdesete bila je, vjerojatno, jedna od boljih odluka koje su donijeli. Količina referenci na popo kultura je ogromna i skoro sve je pogodila barem jedna. Kad je Jonathan Byers pokazao Willu svoju novu omiljenu pjesmu, “Should I Stay or Should I Go”, svi smo nešto osjetili. Reference na IT, E.T., Ferris Bueller’s Day Off, The Goonies, Ghostbusters, Sixteen Candles, Karate Kid, Wonder Woman, Risky Business, Top Gun i još bezbroj drugih protežu se kroz sve sezone.Stranger Things toliko dobro koristi nostalgiju da je gotovo nemoguće zamisliti seriju izvan osamdesetih.
Kroz ovu, finalnu, sezonu, već u prvoj epizodi izmjenjuju se “Rockin’ Robin”, Michael Jackson, “Pretty in Pink”, The Psychedelic Furs “Upside Down” Diana Ross“, Running Up That Hill (A Deal With God)”, Kate Bush, ali ako još niste pogledali nećemo spojlati, samo ćemo reći da soundtrack ni ove sezone ne razočara.
Kuće koje izgledaju kao djetinjstvo
Veliki dio serije rezerviran je i za interijere, odnosno radnja se jednim dijelom odvija unutar kuća. I, iako nismo živjeli u osamdesetima, jesmo u devedesetima kad nije sve bilo savršeno, više nekako životno. Interijeri koje gledamo u seriji, mogli bi vratiti maksimalizam u uređenje interijera.
Osamdesete nisu igrale na sigurno, a boje su bile sveprisutne što dođe kao odmak od clean estetike kojom smo okruženi. Sve je bilo pojačano: neon, bordo, tirkizna, oker. Sve je u bojama, iako većinski zagasitim gdje se izmjenjuju oker, plava, taupe, ali uvijek uz neki eklektični detalj, recimo senf žuti jastuk. Ludilo. I tako su se retro interijeri vratili u mainstream, a dijelom za to možemo zahvaliti i ekipi u Hawkinsu.
Nostalgija koja se može osjetiti
Ali privlači nas, kao i kod većine stvari danas čista nostalgija. Vjerojatno romantizacija nekih jednostavnijih i toplijih vremena. Iako likovima život nije nimalo jednostavan u radnji serije, nekako je nostalgično vidjeti walkije talkije, tehnologiju koja jedva radi i s kojom stalno moraju improvizirati da bi dobili, za današnje pojmove, najjednostavnije rješenje.
Zajedništvo, prijateljstva, obitelj i avantura. Možda točno oni pojmovi s kojima povezujemo vlastito djetinjstvo, a primjećujemo da ih danas nedostaje.
Puno se priča i odrastanju glumaca koji, većinom, pola svog života proveli na snimanju ove serije. Kako su odrasli, kako im se mijenjala gluma i jesi li ostvarili očekivanja? Puno ljudi ima puno toga za reći, ali mislimo da Stranger things nikad nije bio samo o glumi i samoj radnji, već i o tom osjećaju kojeg su nam uspješno prenosili gotovo deset godina.
Kao i pola svijeta, odgledali smo sezonu u jednom dahu i sad čekamo izlazak ostalih epizoda za Božić i Novu godinu.
