Oduvijek su stvari i ono što posjedujemo bili svojevrsni pokazatelj naše vrijednosti u društvu. Htjeli mi to priznati ili ne, i prije ere društvenih mreža, našao se način da znamo za one “kojima ide”.
Kako je od previše svega postalo važnije što doživljavamo?
Trenutačno, kad gledamo more haulova s bezbroj modnih dodataka, kad se čini da Chanel torbu ima svaka druga osoba koju pratimo i kad su stanovi postali estetični studiji, malo nas stvari može impresionirati. Iako se želja za stvarima nije smanjila, uz online pristup toliko materijalno bogatih života, čini se da to više ne izaziva takav šok, čuđenje i želju. Sve se stalno mijenja i teško je popratiti više što je to poželjno imati. Osim toga, uz sve što se trenutačno događa u svijetu, tržište luksuza po prvi put čeka neizvjesna budućnost.
Kombinacija svih ovih okolnosti rezultirala je nestankom čak 50 milijuna luksuznih potrošača u posljednje dvije godine, pokazuje godišnje istraživanje konzultantske kuće Bain Company i talijanske organizacije Altagamma, jedne od ključnih europskih udruga u sektoru. Broj kupaca luksuznih proizvoda pao je s 400 milijuna u 2022. na 350 milijuna u 2025. godini. Ukupna potrošnja dosegla je 1,5 bilijuna eura (1,7 bilijuna dolara), što predstavlja blagi pad od 1 posto. Riječ je o najlošijim rezultatima još od financijske krize 2008. godine. Prije nekoliko tjedana kompanije su dodatno snizile prognoze za 2026., uz očekivanja pada prodaje između 2 i 5 posto.
Na cijeni su stvari koje se ne mogu dobiti “samo” novcem
Danas i srednja klasa bez problema može “ukrasti” luksuzni look po znatno nižoj cijeni. Dupe kultura s godinama je izrasla u ozbiljno tržište. Fast fashion brendovi brzo su prepoznali neutaživu želju srednje klase za odjevnim komadima koje nose bogati, pa se industrija pretvorila u svojevrsne Igre gladi i tko će brže izbaciti kopiju. Taj poriv za jeftinom modom savršeno se poklopio s rastom konzumerizma i mentalitetom “kupi odmah”. Ljudi vide komad, požele ga istog trena i dobiju “dovoljno dobru” opciju odmah.
Nakon poplave pristupačnih kopija, ultrabogati su ponovno pomaknuli granicu onoga što se smatra statusnim simbolom; prema zdravlju i estetskoj savršenosti. Bilo da je riječ o individualnim satovima pilatesa, kućnim IV infuzijama, filerima, organskoj prehrani ili lijekovima za mršavljenje, slavne osobe i jedan posto neumorno su promovirali načine na koje “vraćaju biološki sat”. Mršavost kao statusni simbol se vratila i postala signal samokontrole ili barem pristupa zdravoj hrani i butik treninzima. Mladolik izgled bio je još jedan znak prestiža. Sve dok srednja klasa nije dobila pristup faceliftingu i jeftinom botoxu. Veća potražnja, jača konkurencija i širenje zdravstvenog osiguranja srušili su cijene: neto cijena Ozempica u SAD-u pala je za 40 posto između 2017., kada je uveden na tržište, i 2024. godine.
Paralelno se razvijaju i druge industrije
Jedan od razloga zašto je wellness industrija u tolikom porastu je, između ostalog, i taj da se briga o sebi podignula na jedan potpuno novi nivo za koji je potrebno jako puno vremena (i novca), ali rezultati su nešto što se vidi. Fit tijelo se stvarno mora zaraditi trudom i znojem u teretani dok se svježe lice bez bora (kratkoročno) može lako dobiti s nekoliko tretmana u vrhunskim salonima. Putovati može svatko (tko si to može priuštiti), ali putovati s ljudima koje voliš i s kojima se zapravo slažeš i stvaraš lijepe uspomene i ne može svatko, to se gradi i zaslužuje svaki dan.
Veća potreba za privatnosti i stvarnom povezanošću.
Ne znam jeste li i sami primijetili da sve manje ljudi dijeli svoja privatna iskustva i svakodnevne trenutke na Instagramu? Činjenica je da se ljudi povlače unutar svojih bliskih krugova i ipak manje traže validaciju izvana. Iako i dalje jednako gledamo druge, kao da se pojavila manja potreba pokazati drugima kako nam dobro ide, gdje smo bilo što smo tražili. Zvuči kao klišej, ali ultimativni statusni simbol postalo je zdravlje i svjestan, ispunjen život. Buđenje bez grča, ljudi koje volimo i koji vole nas, posao od kojeg nam nije muka svako jutro i izreguliran živčani sustav. U moru stvari kojima smo okruženi, koje bi trebali imati, vjerujem da sve više ljudi shvaća da nas neka nova stvar, koja god ona bila, zapravo i neće baš usrećiti. Ali ispunjen dan s prijateljima u smijehu će nam itekako ostati u sjećanju i vraćat ćemo mu se još dugo kad nam bude teško.
Ljudima se sva manje da gledati tuđe ispolirane živote za koje sve više shvaćamo da nisu stvarnost, a sve više tražimo smisao i nešto što stvarno traje i što je stvarno vrijedno. A za takve stvari se ipak treba potruditi čak i ako je riječ o opet površnoj stvari kao što su trbušnjaci.
